Srpski list „Dubrovnik“ i „Sokolski Glasnik“ opisali su proslave Dana Ujedinjenja u Dubrovniku u međuratnom periodu.
Na Dan Ujedinjenja održavana su u bogomoljama svečana blagodarenja za sreću naroda, koji je poslije toliko muka, napora i borbi postigao svoj cilj, svoje ujedinjenje.
Udruženja Soko, Nova Jugoslavija i Dubrovačka Građanska Muzika prisustvovali su sa svojim zastavama i sa svim svojim članovima blagodarenjima. Nakon blagodarenja pomenuta udruženja, predvođena muzikom, zajedno sa rodoljubivim građanstvom išla su „između vrata od Pila”, i tu polagala vence na spomen-ploče podignute onima koji su svoj život žrtvovali za slobodu i ujedinjenje.
Posle toga održavala se u Sokolani svečana sednica. Uveče Dubrovačka Građanska Muzika obilazila je grad te je tom prilikom priređivana bakljada. Sokolsko društvo u Dubrovniku priređivalo je 2 decembra svečanu akademiju.
Na dan Ujedinjenja 1934 godine sokolana u Sponzi je bila mala da primi sve članove. Oko 700 članova položilo je zakletvu vernosti kralju, domovini i sokolskoj ideji. Govor starešine društva brata N. Šutića saslušan je u dubokoj tišini. Posle recitacija i deklamacija starešina N. Šutić je pročitao poslanicu Saveza Sokola.
Na poklike „Slava Kralju Mučeniku“, „Živeo Nj.Vel. Kralj Petar II“ i „Živela Jugoslavija“ dvorana se orila od usklika “Slava Mu“ i „Živeo!“ Posle himne koju je svirala sokolska muzika, najednom se dvoranom zaorilo „Hej Sloveni!“ iz 700 grla. U članku u „Sokolskom Glasniku“ o priredbi istaknuto je : Suze, jecaji i gromki glasovi slili su se u jednu dugu. Svečanost je bila završena sokolskim pozdravom „Zdravo!“.
Sokolsko društvo Dubrovnik zavetovalo se da će u Petrovoj Petoletki postaviti spomen–ploču sokolskim borcima streljanim 1914/15. u Boki Kotorskoj : Filipu kap. Hadžiji, Vasi Milišiću i Milanu Srzentiću. U Dubrovniku je svečano obeležena dvadesetogodišnjica Ujedinjenja 1938.
U članku „Proslava Dana Ujedinjenja u Dubrovniku” u časopisu „Knjiga za sokolsko selo” D. Rajačić je istakao da se u Dubrovniku govorilo da proslave uopšte neće biti. Sokoli Dubrovnika su se spremali u tišini, bez galame, i sproveli proslavu tako da je mnoge začudilo i iznenadilo.
Pored dubrovačkih nacionalnih društava sudelovale su i sve sokolske četa iz okoline Dubrovnika. Na dan Ujedinjenja Dubrovnik je osvanuo u svečanom ruhu iskićen zastavama i zelenilom. Naredba Mačekova da se za ovaj dan ne vešaju zastave ignorisana je. Franjevci su naredbu poslušali, zastavu su bili izvjestili pa je skinuli. Već ranim jutrom stizale su sokolske čete iz dubrovačkih sela. Čete su bile pretežno u narodnoj nošnji. Dosta ih je došlo pa su sa svojim zastavama, muzikama i članstvom bili zapaženi na defileu.
Uprkos ružnog vremena čete su došle sa 250 članova sa zastavama. Sokolska četa sa Mljeta telegrafisala je da su 94 člana čekala da dođe brod ali zbog nevremena brod nije pristao u luku Sovru. Dan ujedinjenja 1 decembar osvanuo je tmuran ali bez kiše.
Pucnjava lumbarda sa tvrđava ujutro najavila je svečanost. Sokolske muzika iz Dubrovnika i Orašca obilazile su grad. Nakon blagodarenja po crkvama svrstala se povorka pred dvorom. Prvo muzika i zastavnici pa za njima razne kategorije sokola, Nova Jugoslavija sa 120 članova, i građani. Povorka je krenula prema vratima od grada gde je čekala postrojena četa vojske.
Čim se povorka svrstala govorio je starešina sokolskog društva N. Šutić. Evocirao je dane muka i patnje za vreme rata i opisao herojsku smrt sokola streljanih od Austro-Ugarske. Za njim je govorio podnačelnik grada dr. Buconjić primajući ploču na čuvanje. Posle njih govorio je kapetan Baule opisavši život, rad i smrt svojih kolega dvaju pomorskih kapetana. Zatim je starešina sokola skinuo veo sa ploče a iz hiljadu grla zaorilo se “Slava mučenicima”. Ispod ploče stajali su sestra streljanog Srzentića gđa prof. Rađenović i hercegovački seljak brat Vase Milišića. Njegove suze i jecaji izazivali su suze kod svih prisutnih.
Četa pešadije ispalila je počasni plotun, a muzika je svirala himnu. Nastalo je klicanje kralju, Otadžbini, Domu Karađorđevića i Ujedinjenju. Na ploči od korčulanskog kamena bio je zlatan natpis: SOKOLSKIM BORCIMA ZA SLOBODU HADŽIJI KAP FILIPU – MILIŠIĆU VASU SRZENTIĆU KAP. MILANU STRIJELJANIM OD NEPRIJATELJA JUGOSLOVENSKOG NARODA U BOKI KOTORSKOJ 1914-15 GOD. NA SPOMEN – OMLADINI NA UGLED O DVADESETOGODIŠNJICI UJEDINJENJA SOKOLSKO DRUŠTVO DUBROVNIK 1938 P.
Masa sveta pozdravila je svečani momenat klicanjem žrtvama za slobodu. Spomen–ploča sokolima, palim za čast i veličinu Otadžbine, otkrivena je među gradskim vratima od Pila, na mjestu određenom za spomen–ploče. Posle toga položen je venac na spomenik Ivana Gundulića povodom 300–godišnjice njegove smrti.
Povorka je krenula u sokolanu, gde je održana svečana sednica. Starešina N. Šutić je govorio o značaju dana, a D. Rajačić pročitao je poslanicu Saveza Sokola. Zakletvu je položilo 29 novih članova. Svečana sednica završena je sviranjem himne i pesmom “Hej Sloveni”. U članku u časopisu „Knjiga za sokolsko selo” D. Rajačić je istakao da dvorana nije bila ovako puna kao na ovaj praznik.
Sokoli su posle podne održali u Sokolani (Sponza) Decembarsku akademiju u počast članovima sokolskih četa.
Posle akademije zetsko pozorište dalo je u pozorištu komad „Đido” za sokolske seoske čete. Uveče je grad bio osvetljen a Dubrovačka građanska muzika je dala koncerat. Grad je bio u državnim zastavama, a posebno ulica Kralja Petra na kojoj su bili postavljeni standali sa zastavama.
U članku „Proslava Dana Ujedinjenja u Dubrovniku” u časopisu „Knjiga za sokolsko selo” D. Rajačić istakao je : „Ovogodišnja je proslava nadmašila mnogo drugih te je raspoloženje bilo potencirano i oživljeno ovim radom sokolskog društva. Na mnogim građanima vidjele su se suze radosnice koje govorahu : „Naprijed tako, vodite nas sreći i veličini naše lijepe Otadžbine Kraljevine Jugoslavije”.
Sporazumom Cvetković-Maček 26.8.1939. Dubrovnik je odvojen od Zetske banovine i dodeljen novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. HSS je koristila svoju vlast za otpuštanje Srba katolika, jugoslovenskih nacionalista i sokola. Progoni nisu slomili ni Srbe katolike ni njihov list „Dubrovnik”.
Dubrovčani su proslavili Dan Ujedinjenja, 1 decembar 1939. i pored svih tehničkih smetnji vlasti HSS u Dubrovniku. Grad i predgrađe bili su iskićeni zastavama. Na blagodarenja u crkvama bilo je brojno građanstvo uz prisustvo vojnih i civilnih vlasti. Za vreme blagodarenja pred katoličkom katedralom i pravoslavnom crkvom bila je postrojena vojska i članovi Nove Jugoslavije. Sokolska muzika predvodila je i jedne i druge.
Posle blagodarenja održana je u sokolani svečana sjednica, i novi članovi su položili svečanu zakletvu. Posle svečane sjednice uprkos tehničkim smetnjama koje su imale svrhu da ometu svaki vanjski znak manifestacije, formirana je povorka Dubrovčana predvođena sokolskom muzikom. Pred povorkom su nošena četiri vijenca, koja su položena na spomen-ploče u vratima od Pila. Povorku su sačinjavali članovi sokola sa svojom zastavom, članovi Nove Jugoslavije sa barjakom, te mnoštvo dubrovčana, koji se zatekoše na ulici, jer je većina njih mislila da zbog tehničkih smetnji neće biti nikakve javne manifestacije.
U povorci je uzelo učešća preko 2.000 građana. Povorka se zaustavila u vratima od Pila, gdje su na spomen ploče položeni vijenci, a predsjednik Nove Jugoslavije, kap. Niko Papa održao govor upućen omladini, koja je baš tog dana u Dubrovniku pokazala i svojim brojem i svojom odlučnošću, da ne postoji tehničkih smetnji kada hoće javno da se izrazi ljubav prema narodu i državi.
U listu ,,Dubrovnik” istaknuto je : ,,Naša dična omladina zaslužuje ovom prilikom ne samo priznanje već najveću pohvalu.” Nakon govora kap. Pape kliknulo se je po tri puta Slava kralju Ujedinitelju i Živio mladom kralju Petru II i Jugoslaviji. Posle toga povorka je prošla u potpunom redu preko place kralja Petra do u Sokolanu (Sponza). Na placi kralja Petra povorka je odala počast zastavama. U komentaru lista ,,Dubrovnik” istaknuto je : ,,… da u ,Dubrovniku – kraj svih zala – još se u punoj snazi održava duh ljubavi prema Kralju i Otadžbini, da mu taj duh nijesu mogle da umanje ni novo povučene granice koje su ga bacile u jedan neizdrživ i neprirodan položaj u političkom i privrednom pravcu.”
U „Sokolskom Glasniku“ je istaknuto da su sokoli u Dubrovniku za Dan ujedinjenja izdali proglas u kome su pozvali članstvo i prijatelje jugoslovenske misli da dostojno proslave taj datum. Uz sokole, učestvovala su i sva nacionalna društva. Bila je predviđena bakljada ulicama, ali je policija zabranila. Na dan proslave održana je svečana sednica, na kojoj je veći broj novog članstva položio zakletvu. Sokoli su sa ostalim građanima pošli u impozantnoj povorci sa muzikom do Pila, gde su položili lovorove vence na reljef-spomenik Kralja Petra i dubrovčana, palih za oslobođenje.
Kapetan Niko Papa je održao vatreni govor. Ogromno mnoštvo sveta je dalo oduška svojim osećanjima, spontanim manifestacijama za ideale.
Drugog dana priređena je svečana akademija, na kojoj su naročito uspeli nastupi sestara i diletanata, zaslugom sestre Marije Mozetić i brata Šegedina. U komadu je nastupio poznati dubrovački glumac Bogdanović. Sokolana je bila dupke puna. I sokoli u selu Suđurad, kod Dubrovnika proslavili su Dan Ujedinjenja.
U oči dana je bila rasvetljena obala i Sokolski dom, a seoska muzika je svirala dugo u noć. Sutradan je održana svečana sednica, kojoj je prisustvovao veliki broj seljaka. Priređena je 3 decembra svečana akademija. Naročito su se svidele vežbe naraštajki i alegorijska slika „Venac slave“. Posle programa deljeni su darovi školskoj deci.
Skromna proslava Dana Ujedinjenja u Dubrovniku 1. decembra 1940, ograničena je na svečanost priređenu u Sokolani. U prostorijama sokola na prvom spratu Sponze održavane su priredbe i predavanja. List „Dubrovnik“ pisao je o proslavi: „Društvima koja bi se usudila da ne poslušaju ….. g. šef policije zapretio je upotrebom sile i hapšenjem članova uprave. …
Pred vratima svih zgrada u kojima se nalaze nacijonalna društva stajalo je na dan Ujedinjenja po dva i tri policajca u uniformi ili bez nje. … Posebnu pažnju privlačila je silueta jednog bivšeg c. k. policijskog agenta koji je pod svodovima Sponze brojio i kontrolisao učesnike na svečanoj sjednici Sokolskog društva, taman onako i sa onog mjesta, sa kojega nas je kontrolisao 1912. godine, …
Dvadeset koračaja od biv. c. k. agenta u službi današnje policije – vidjeli smo tri mlada čovjeka; … Na licu i u očima mogao si im jasno pročitati, da vrše onaj isti posao, kojega je toga časa vršio biv. c. k. policijski agent, te sa različitom dužnosti, da o onome što su vidjeli referišu nekomu drugomu, koji vodi računa o onima koje strah i persekucije još nijesu izvukle iz Sokolane i kruga nacionalnog Dubrovnika.”
Nasuprot tome Sokolska četa Suđurađ proslavila je Dan ujedinjenja 1940 godine svečanom sednicom koja je bila posećena od brojne publike. Govor brata starešine, čitanje poslanice Saveza Sokola i ostali program, pozdravljeni su najsrdačnije i praćeni manifestacijama za kralja i Jugoslaviju.
Dubrovačka nacionalna društva su u međuratnom periodu svake godine obeležavale Dan Ujedinjenja. Obeležili su praznik i posle smrti kralja Aleksandra 1934. Proslava Dana Ujedinjenja 1938. bila je takođe proslava 20 godišnjice Jugoslavije. Sokolsko društvo Dubrovnik zavetovalo se da će u Petrovoj Petoletki postaviti spomen–ploču sokolskim borcima streljanim 1914/15. u Boki Kotorskoj.
U Dubrovniku se govorilo da proslave uopšte neće biti. Sokolsko društvo Dubrovnik spremalo se u tišini, bez galame, i sprovelo je proslavu tako da je mnoge začudilo i iznenadilo. Za razliku od ranijih proslava 1938. su u Dubrovnik došle seoske sokolske čete.
Na dan Ujedinjenja Dubrovnik je osvanuo u svečanom ruhu iskićen zastavama i zelenilom. Naredba Mačekova da se za ovaj dan ne vešaju zastave ignorisana je. Posle blagodarenja i svečanog defilea vojske, mornarice, mnogobrojnih članova „Nove Jugoslavije“ i sokolskih seoskih četa sa zastavama otkrivena je svečano spomen–ploča streljanim sokolima među gradskim vratima od Pila. U sokolskom domu u Sponzi održana je svečana sednica. Starešina Šutić je govorio o značaju dana, a Rajačić pročitao je poslanicu Saveza Sokola.
Zakletvu je položilo 29 novih članova sokolskog društva. Svečana sednica završena je sviranjem himne i pesmom „Hej Sloveni”. Sokoli su održali u Sokolani (Sponza) Decembarsku akademiju u počast članovima sokolskih četa. Posle akademije zetsko pozorište dalo je u pozorištu komad „Đido” za sokolske seoske čete.
Uveče je Dubrovnik bio osvetljen a Dubrovačka građanska muzika je priredila koncert. Proslave Prvog decembra oduševljavale su dubrovačke Srbe izložene stalnom pritisku hrvatskih separatista koji su silom nametali tezu da je Dubrovnik hrvatski grad. Oni koji su slavili Dan Ujedinjenja nisu pristajali na takve stavove.
Zbog toga posle stvaranja Banovine Hrvatske 1939 godine vlasti HSS u Dubrovniku nastojale su da onemoguće proslavu Dana Ujedinjenja. Dok su Sokoli uspeli da 1939 godine organizuju proslavu, iduće 1940 godine bili su prisiljeni da proslavu održe u sokolani u Sponzi. Saterani su u svoje prostorije. Bili su špijunirani ko dolazi u Sponzu. Sam list „Dubrovnik“ koji je izveštavao o proslavi 1940 godine, izašao je u Kotoru a ne u Dubrovniku. Nasuprot tome u Suđurađu su proslavili i 1940 godine svečano Dan ujedinjenja.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/slobodnahercegovina.com