– Shvatila sam da moj glas nije dovoljno jak, nema svrhu, na nepravdu koja nam se svakodnevno dešava. Zato sam se maksimalno posvetila slikarstvu. Otud i moje heroine i žene ratnice sa kuburom i mačem. Sve su to žene Kosova i Metohije. U svojoj suštini – pružaju otpor, na mestu gde je važna snaga, istrajnost. Sam njihov život je veliki podvig.
Milica Kostić je mlada i hrabra slikarka iz Prištine, koja trenutno živi u Lapljem Selu. Njena prva beogradska izložba „Ogledala postojanja“ otvorena je u Domu vojske:
„Četkica je moje najjače oružje, njome branim pravdu. Umetnost, baš kao i ogledalo, reflektuje ono što jesmo, ali i sve ono čemu težimo. Ova izložba je deo otpora prema zaboravu i nestajanju“.
Centralni rad Milice Kostić, slika „Venac“, otkrivena je ispod crvenog platna, poput monumentalnog spomenika, jer ona to zapravo i jeste.
Venac ispleten od jakih žena
Rad na ovom delu trajao je punih pet godina u saradnji sa Nacionalnim ansamblom „Venac“. To je naše drugo, južno „Kolo“, osnovano u Prištini 1964. godine, a danas radi u Gračanici.
„Na ideju za ovu kompoziciju smo došle nakon što je direktorka Nacionalnog ansambla „Venac“ posetila moju izložbu 2019. godine u Srpskom kulturnom centru u Prištini, ona je inicirala nastanak venca koji čine žene u našim nošnjama Kosova i Metohije. Ja sam, naravno prihvatila, a žene, članice ansambla, su mi pozirale“, objašnjava autorka.
Ona dodaje da je ova slika zapravo most između njena dva radna ciklusa. Prošle godine za portret vladike Vićentija osvojila je prvu nagradu u kategoriji slikarstvo na konkursu upriličenom povodom dvesta godina od rođenja ovog značajnog arhijereja Srpske pravoslavne crkve.
Tako su se na izložbi našli i portreti njegovih prethodnika, igumana manastira Sveti Roman, savršeno preneta snaga karaktera onih koji su se za pravdu borili molitvom.
Svetlo koje otkriva i miluje
U prirodno – matematičkoj gimnaziji Milica Kostić se spremala za medicinu, ali je u poslednjem trenutku shvatila da zapravo želi da crta i slika, jer to radi oduvek. Likovnu akademiju završila je u Nišu, a onda se vratila na svoje Kosovo, jer tamo je sve što voli, njena suština i snaga.
Dugo je, kaže nam, koristila samo osnovne boje, po tome je bila prepoznatljiva, onda se otisnula u paletu holandskih majstora, Zorna, Rembranta, zemljane pigmente, braon, zelenu.
Portreti su njena pasija. Zbog snage ličnosti koja progovara sa njenih slika, nemoguće jasno definisati njen pravac. Podseća na realizam, ali svetlo i raskoš koji plene posmatrača kažu da je to zapravo barokni stil.
„Dobro ste primetili, u pitanju je barokno svetlo, jedan izvor svetlosti. Barokni umetnici i majstori koristili su uglavnom prirodna svetla. Ja sam za ovu sliku koristila pozorišna, žene su mi pozirale na pozornici, na kojoj i vežbaju. Lica su odrađena u malo drugačijem maniru, više sam ušla u detalje, dok sam garderobu oslikavala kombinacijom više tehnika“, objašnjava autorka monumentalnog dela „Venac“, slikarka Milica Kostić.
Prsten kao simbol vezivanja
Na svim slikama je uočljivo bogatstvo detalja kojima obiluju nošnje Kosova i Metohije, posebno nakita. „Uživanje je predstaviti tu lepotu“, kaže slikarka, odgovarajući na pitanje zašto je i na drugim slikama koristila prsten, kao neizostavan detalj na portretima žena.
„Dok sam radila, o tome nisam razmišljala, sada vidim da sam i na slikama koje su nastale na četvrtoj i petoj godini akademije slikala prsten, na slici „Pohlepa“ gde je figura svojim izbezumljenim pogledom usmerena ka posmatraču i miluje prsten, preko puta nje je „Nada“, ostavljena nevesta koja takođe drži prsten. Slikala sam ga podsveno, možda zato što sam imala problem sa vezivanjem, što sam otišla od kuće. Nisam mogla da prihvatim odvajanje, želela sam na Akademiju u Kosovskoj Mitrovici“.
Bitka koja se vodi neprekidno
„Ogledala postojanja“ je definišu. Na svojoj prvoj beogradskoj izložbi predstavila je, kaže, sve ono što je pratilo, sva svoja izučavanja, posebno psihologiju portreta. Svi su snažni, ali žene prednjače, one su snaga koja održava ravnotežu u kosmosu, posebno njenom, na Kosovu i Metohiji.
„Otud moje heroine i ratnice, „Ikigai“, žena u kosmetskoj nošnji sa mačem, samurajka, i „Autoportret sa kuburom“. Slike nemaju nasilnu poruku, već sam upravo to i želela da predstavim. Žene u prošlom veku, pa i danas, nisu možda vodile pravu bitku, ali su ostajale same na svojim pragovima, čuvale su ognjišta, svoju decu. Sablja i kubura su tu simbolično, za sav onaj napor i otpor koji su žene oduvek pružale“.
Mlada autorka dodaje da njene heroine nisu idealizovane, one žive duh ovog vremena.
Tradicija je da nas uči
Jake žene stoje stameno i danas na Kosovu i Metohiji, poručuje umetnica, kao i da se ne može izbrisati naše kulturno nasleđe. Ona ga „preslikava“ za buduće generacije. Mnogi je zbog toga već porede sa našim najvećim slikarima:
„Ljudi koji ne poznaju dovoljno istoriju umetnosti, pa i moderno slikarstvo, vole da kažu da sam kao Paja Jovanović ili kao Uroš Predić, zapravo ne vide kombinaciju mog rukopisa i stranih uticaja. Ne mogu nikada da budem Paja Jovanović, niti to želim. Tradicija je ovde da nas uči. Čovek ne može da napreduje i da stvori nešto originalno, ako se ne vrati tradiciji“ ističe slikarka Milica Kostić.
Slikarka Milica Kostić radi kao kustos Galerije umetnosti Priština – Gračanica.
Lepotu njenog izraza i snagu žena Kosova i Metohije, „Ogledala postojanja“, u Malog galeriji Doma vojske u Beogradu moguće je videti do 26. jula.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/sputnikportal.rs