U 21. veku, u državi koja tvrdi da je okrenuta demokratiji, evropskim integracijama i zapadnim vrednostima, u Crnoj Gori i dalje postoji čitav niz obrazovnih ustanova koje nose imena komunističkih vođa, partizanskih odreda i simbola jednopartijskog sistema.
Gimnazije i osnovne škole nazvane po Josipu Brozu Titu, „Maršal Tito“ u Ulcinju ili po danu njegovog rođenja u Tuzima.
Niko ne spori da su partizani bili dio antifašističke borbe, ali takođe je činjenica da je komunistički režim koji je nakon rata preuzeo vlast bio diktatorski i jednopartijski.
Upravo taj sistem je decenijama ukidao slobodu političkog mišljenja, vršio represiju nad „nepodobnima“, ukinuo filozofiju, progonio Crkvu i ostavio duboke ožiljke u nacionalnom biću Crne Gore.
Zašto je onda jedno društvo koje se želi predstaviti kao moderno i demokratsko, spremno da uđe u Evropsku uniju, istovremeno spremno da veliča diktaturu?
Ako kao država odbacujemo četnički pokret, koji je takođe bio antifašistički, zašto onda komunistički totalitarizam ostaje u privilegovanom položaju?
Zar je moralno dopustivo da jedan dio naroda bude trajno proglašen izdajničkim, a drugi da se slavi, uprkos zločinima i represijama koje je počinio?
Problem je još očigledniji ako znamo da je, uz odobrenje države, u Podgorici podignut spomenik Josipu Brozu Titu, dok je istovremeno država uklonila spomenik Pavlu Đurišiću, podignut na privatnom imanju.
Spisak škola u Crnoj Gori čiji nazivi su povezani sa partizanima ili komunizmom je dugačak:
Gimnazija „Niko Rolović“; Bar – ukazom predsjednika FNR Jugoslavije Josipa Broza Tita, 10. jula 1953. godine, proglašen je za narodnog heroja.
Gimnazija „Panto Mališić“; Berane – po kapetanu Pantu Mališiću
Gimnazija „Miloje Dobrašinović“, Bijelo Polje – učesnik NOR i direktor gimnazije
Gimnazija „Stojan Cerović“, Nikšić – Bio je delegat Crne Gore na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, ukazom Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 11. jula 1945. posthumno je odlikovan Ordenom zasluga za narod prvog reda.
Gimnazija „25. maj“, Tuzi
Gimnazija „Slobodan Škerović“, Podgorica – član SKOJ-a
SEŠ „Mirko Vešović“, Podgorica
SEkŠ „Vaso Aligrudić“, Podgorica – komunista i revolucionar iz Zete
SMŠ „Bratstvo–jedinstvo“, Ulcinj
OŠ „Anto Đedović“, Bar – mladi komunistički aktivista i borac iz Bara, koji je učestvovao u organizaciji omladinskih akcija i u antifašističkom ustanku 1941. godine
OŠ „Blažo Jokov Orlandić“, Bar – član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), nakon rata proglašen za heroja
OŠ „Aleksa Bećo Đilas“, Virpazar – kao srednjoškolac postao je član SKOJ-a
OŠ „Lovćenski partizanski odred“, Cetinje
OŠ „Blažo Mraković“, Danilovgrad – učesnik Narodnooslobodilačke borbe
OŠ „Milosav Koljenšić“, Danilovgrad – učesnik Narodnooslobodilačke borbe
OŠ „Dušan Bojović“, Nikšić – učesnik Narodnooslobodilačke borbe
OŠ „Olga Golović“, Nikšić –
OŠ „Boško Buha“, Pljevlja – učesnik Narodnooslobodilačke borbe
OŠ „Boško Radulović“, Podgorica – kao gimnazijalac uključio se u rad SKOJ-a
OŠ „Jedinstvo“, Podgorica
OŠ ,, Maksim Gorki“, Podgorica – smatra se jednim od rodonačelnika socijalističkog realizma u književnost, ključni revolucionarni mislilac
OŠ ,,Sutjeska“, Podgorica
OŠ ,,Vladimir Nazor“, Podgorica – bio je hrvatski pisac, državnik i jučesnik jugoslovenskog partizanskog pokreta
OŠ „Maršal Tito“, Ulcinj
Lista nije potpuna.
Nije cilj ovog nabrajanja da se diskredituju sva imena sa spiska. Mnogi od njih bili su tek momčići, uključeni u rad SKOJ-a, ponešeni mladalačkim idealima, ili žrtve Drugog svetskog rata čiji su životi prerano ugašeni.
Ipak, cilj je da se istakaže koliko je duboko ukorenjen komunizam u društvu Crne Gore.
Iako je sudbina pojedinih ljudi tragična i zaslužuje poštovanje, zabrinjavajuće je koliko škola nosi imena o kojima je teško pronaći više od par rečenica.
Kada se već „pretumbava“ istorija, zašto ne bi nekim školama dali imena velikih naših umjetnika?
Mnogi znameniti crnogorski vladari i kulturni radnici ostaju u senci heroja NOB-a, a celokupna istorija Crne Gore stavljena je u podređen položaj i u službu ideologije, kao da je Tito još uvek živ.
Postoji li išta vredno pomena u Crnoj Gori prije i poslije komunizma i partizana? Zašto nijedna škola u Crnoj Gori ne nosi ime Vitomira Nikolića, Miodraga Bulatovića, Branimira Šćepanovića? Zašto su potisnute naše vladike i mitropoliti, vladari?
Nema kod nas Evrope ni sad ni juče – ovde još miriše na barut iz sredine prošlog veka.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/in4s,net