Davne 2008. godine medicinski i naučni stručnjaci su se složili da su bakterije, a ne virusi gripa, bili najveći uzrok smrti tokom pandemije gripa 1918. godine.
Brundageov tim je 2008. godine prikupio podatke iz prve ruke, medicinske kartone i obrasce infekcija iz 1918. i 1919. Iako je gadan soj virusa gripa zahvatio svet, bakterijska pneumonija koja je usledila nakon uglavnom blagih slučajeva gripa ubila je većinu od 20 do 100 miliona žrtava takozvanog španskog gripa, zaključuju oni.
Potpuno se slažemo da je bakterijska pneumonija igrala glavnu ulogu u smrtnosti od pandemije 1918. godine – Entoni Fauči, izjavio davne 2008., direktor Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti u Bethesdi, Merilend.
Dobro je poznato da pneumonija uzrokuje većinu smrtnih slučajeva u epidemiji gripa.
Lekari iz kasnog 19. veka prepoznali su upalu pluća kao uzrok smrti većine žrtava gripa. Dok su lekari ograničili smrtne slučajeve u drugim epidemijama iz 20. veka antibioticima kao što je penicilin, koji je otkriven 1928. godine, ali nije primenjivan kod pacijenata sve do 1942. godine.
Ovo ne znači da virusi gripa ne rade ništa, kaže Džonatan Mekalers, stručnjak za koinfekcije bakterijama gripa u Dečjoj istraživačkoj bolnici St Jude u Memfisu, Tenesi.
MekKulerovo istraživanje sugeriše da grip ubija ćelije u respiratornom traktu, obezbeđujući hranu i dom za invaziju bakterija. Povrh svega, preopterećen imuni sistem olakšava bakterijama da dobiju uporište.
Međutim, puki pokolj iz 1918. naterao je mnoge mikrobiologe da preispitaju ulogu bakterija, a neki su čvrsto uperili prst u virus.
Kada su naučnici američke vlade 2005. vaskrsli soj iz 1918, virus je uništio ćelije uzgajane u Petrijevoj posudi i usmrtio miševe na desetine.
„Pandemija iz 1918. smatra se i očigledno jeste nečim jedinstvenim, i široko se smatra da je to najsmrtonosniji prirodni događaj koji se dogodio u novijoj ljudskoj istoriji“, kaže Brundage.
Ali da bi ponovo procenili ovaj zaključak, on i koautor Denis Šenks, sa Instituta za malariju australijske vojske u Enogeri, Kvinslend, pretražili su literaturu i medicinske kartone iz 1918. i 1919. godine.
Što su više istraživali, više se bakterija pokazalo kao prave ubice, što je ideja koju sada podržava većina stručnjaka za grip.
Na primer, da je supervirus odgovoran za većinu smrtnih slučajeva, moglo bi se očekivati da ljudi umru prilično brzo, ili barem u većini slučajeva da prate sličan napredak. Međutim, Šanks i Brundage su otkrili da je nekoliko ljudi umrlo u roku od tri dana od pokazivanja simptoma, dok je većina ljudi trajala više od nedelju dana, neki su preživeli dve – što su sve obeležja upale pluća.
Drugačiju sliku davali su i vojni zdravstveni kartoni iz kasarna i sa vojnih brodova. Novi regruti, muškarci za koje je malo verovatno da su bili izloženi rezidentnim bakterijama umirali su u masama, dok su vojnici čiji je imuni sistem bio naviknut na lokalne bakterije preživeli.
I najupečatljivije, kaže Brundage, medicinski stručnjaci tog vremena identifikovali su upalu pluća kao uzrok većine smrtnih slučajeva.
Suština je da mislimo da je sam virus gripa bio neophodan, ali ne i dovoljan, da izazove većinu smrtnih slučajeva – kaže on.
Svi su fokusirani isključivo na virus, a to verovatno nije najbolja ideja – kaže on.
Antibiotici i vakcine protiv bakterijske pneumonije mogli bi da ograniče smrtnost u sledećoj pandemiji.
I dok bi efikasna vakcina protiv gripa trebalo da zaustavi epidemiju u korenu, za pripremu i distribuciju takve vakcine mogli bi biti potrebni meseci.
Ideja o stvaranju zaliha (bakterijskih) vakcina i antibiotika se ozbiljno razmatra – kaže Fauči, koji je u radnoj grupi američke vlade da se pripremi za sledeću pandemiju gripa.
Na nedavnom samitu o pandemijskom gripu, Mekalers je rekao da su zdravstvene vlasti sve više zainteresovane za ulogu koju bi bakterije mogle da igraju, ali da je malo preduzeto.
Još nema priprema. Oni tek počinju da stižu do faze priznavanja – kaže on.
Postoji ta kolektivna amnezija oko 1918.
Referenca časopisa: Emerging Infectious Disease (DOI: 10.3201/eid1408.071313)