Dejvid Kej - čovek koji je lobirao kod SAD da napadnu Irak

Dejvid Kej, iskusni inspektor za oružje koji je rekao „Svi smo pogrešili“ o izgovoru za invaziju na Irak 2003. godine, bio je čovek od integriteta

Poznat po svom agresivnom inspekcijskom stilu i čvrstim stavovima u vezi sa ispunjavanjem obaveza Iraka u vezi sa razoružanjem, na kraju dana, Dejvid Kej je pokazao svoju pravu snagu suprotstavljajući se svetu i suočavajući ih sa činjenicom da su svi pogrešno shvatili Irak.

Do mog dolaska u Njujork, sredinom septembra 1991. godine, inspektori za oružje iz Specijalne komisije Ujedinjenih nacija, ili UNSCOM, bili su na terenu u Iraku u 16 ​​različitih navrata, počev od maja. Većina inspekcija je obavljena u skladu sa šablonom za inspekciju na licu mesta nastalom iz američkog iskustva u primeni sporazuma o intermedijarnim nuklearnim snagama (INF), koji je stupio na snagu u julu 1988. i predstavljao je prvi upad na licu mesta u svetu. inspekcija kao sredstvo provere usklađenosti kontrole naoružanja.

Ovaj šablon je predstavljao džentlmenski sporazum, da tako kažem, gde je jedna strana dala detaljnu deklaraciju o lokacijama i materijalima obuhvaćenim sporazumom koji daje inspekcijskim ovlašćenjima (u slučaju Iraka, to je značilo rezoluciju 687 Saveta bezbednosti, donetu aprila 1991. , nalažući stvaranje UNSCOM-a i njegove misije za razoružanje), a druga strana se složila da proveri kompletnost te deklaracije i nadzire raspolaganje uključenim materijalom, na način koji poštuje suverenitet i dostojanstvo kontrolisane strane.

Ali bilo je nekih značajnih izuzetaka od ovog šablona. Kada je Irak dostavio UNSCOM-u svoju deklaraciju u vezi sa svojim posedom zabranjenih hemijskih, bioloških, nuklearnih i balističkih projektila dugog dometa (zajedno poznatih kao oružje za masovno uništenje ili VMD), mnoge nacije koje su ispitale ovu deklaraciju bile su zatečene onim što nije bilo uključeno – Irak je negirao bilo kakvu umešanost u aktivnosti nuklearnog ili biološkog oružja, i značajno je umanjio svoje kapacitete za hemijske i balističke rakete dugog dometa.

Američki obaveštajci su otkrili dokaze o postojanju velikih uređaja poznatih kao kalutroni, koje je Irak koristio za obogaćivanje uranijuma. Ove uređaje Irak nije proglasio. U junu 1991. godine, inspekcijski tim Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), koji radi pod ovlašćenjem datim UNSCOM-u, izvršio je inspekciju objekta u kojem su kalutrone posmatrali američki obaveštajni sateliti. Tim, predvođen iskusnim inspektorom za zaštitu po imenu Dejvid Kej, stigao je na lokaciju koju su identifikovali Amerikanci, ali im je ulazak zabranjen tri dana. Kada je timu dozvoljeno da uđe unutra, ništa nije pronađeno – sav materijal su uklonili Iračani.

Američki sateliti su locirali konvoj vozila koja su bila natovarena kalutronima u vojnom kampu zapadno od Bagdada. Protokol o inspekciji zahtevao je od inspekcijskog tima da unapred obavesti Iračane o njihovoj nameri da posete lokaciju koja je određena za inspekciju. Ovog puta, međutim, Dejvid Kej je odveo svoj tim do određenog mesta, a da Iračanima nije dao obaveštenje blagovremeno. Po dolasku, naoružani stražari su sprečili tim da uđe na lice mesta.

Dva inspektora su se popela na obližnju karaulu, odakle su mogli da vide unutrašnjost objekta. Posmatrali su Iračane kako voze vozila iz zadnjeg dela kampa i preneli tu činjenicu ostatku tima. Jedno inspekcijsko vozilo krenulo je u poteru i ubrzo se našlo pored skoro 100 teško natovarenih kamiona, od kojih su neki nosili kalutrone koje Iračani nisu uspeli da pokriju u žurbi da napuste kamp. Inspektori su snimili na desetine fotografija, pre nego što su ih poterali irački vojnici koji su ispalili hice upozorenja iznad njihovih glava.

Šteta je načinjena. Dugi diplomatski sukob između inspektora i Iraka okončan je kada je Savet bezbednosti UN zapretio da će odobriti upotrebu vojne sile. Na kraju, Irak je bio primoran da prizna da je imao neprijavljeni program posvećen obogaćivanju uranijuma, ali je negirao da ovaj napor ima bilo kakve veze sa programom nuklearnog oružja.

Čovek koji je sam bio odgovoran za ovo dostignuće bio je Dejvid Kej.

Prvi put sam „upoznao“ Dejvida Keja dok sam služio kao dežurni oficir UNSCOM-a tokom septembarske krize, razgovarajući sa njim preko telefona. Kasnije, kada je David stigao u Njujork na konsultacije, gledao sam ga kako obaveštava osoblje UNSCOM-a o svojim podvizima, ali sam bio previše zaplašen ove legendarne ličnosti da bih mu prišao.

Visok profil Dejvida Keja pokazao se previše za čvrstu birokratiju IAEA, i ubrzo nakon toga, napustio je IAEA radi mirnijeg života u civilnom društvu.

U međuvremenu, moj profil kao inspektora je porastao. Do leta 1992. bio sam uključen u sopstveni sukob sa Irakom, jer je tim koji sam organizovao i u kojem sam služio kao operativni oficir bio uključen u višednevni sukob kada nam je Irak zabranio da uđemo u zgradu ministarstva gde je njegova arhiva skladištenog materijala u vezi sa OMU.

Te jeseni sam osmislio, organizovao i vodio par inspekcija koje su pomogle da se otkrije istina o neprijavljenim snagama balističkih raketa Iraka. Kasnije sam preuzeo vođstvo u istrazi iračkog takozvanog mehanizma prikrivanja, koji se koristio za skrivanje informacija i materijala od inspektora. U izvršavanju ove misije, timovi koje sam vodio često su bili uključeni u teške sukobe sa iračkim vlastima i bezbednosnim snagama, često uključujući intervenciju Saveta bezbednosti sličnu onoj koju je Dejvid Kej pokrenuo u leto 1991.

Kada su me ljudi optuživali da sam poput Dejvida Keja, shvatio sam to kao kompliment najvišeg reda.

Nakon moje ostavke iz UNSCOM-a, avgusta 1998, Dejvidovi i moj putevi su se znatno razišli. Na osnovu mog sedmogodišnjeg rada na vođenju inspekcija UNSCOM-a u Iraku, bio sam ubeđen da je iračka zaliha oružja za masovno uništenje u velikoj meri uzeta u obzir i da nije ostalo ništa od značaja.

Dejvid Kej je, delujući na osnovu svog ličnog iskustva, zauzeo drugačiji pristup, optužujući Irak da prikriva svoje oružje za masovno uništenje od inspektora koji, po njegovom mišljenju, jednostavno nisu bili dorasli zadatku da razoružaju Irak u tako spornom okruženju.

Kao osoba odgovorna za osmišljavanje i primenu metodologija, tehnologija i taktika koje koristi UNSCOM da bi se suprotstavio naporima prikrivanja Iraka, bio sam ljut na Dejvida Keja zbog omalovažavanja posla koji sam obavio ja i moje kolege inspektori, i posmatrao sam sa rastućom frustracijom kako je sposoban da uspešno lobira kod američkog Kongresa i mejnstrim medija da prihvate njegovu školu mišljenja – da je Irak zadržao značajne količine oružja za masovno uništenje, a ta činjenica je predstavljala pretnju vrednu američke vojne intervencije.

U velikoj meri zahvaljujući lobističkim naporima Dejvida Keja, čiji je kredibilitet kao bivšeg inspektora bio neosporan, administracija predsednika Džordža V. Buša uspela je da natera američki Kongres da da svetlo za invaziju na Irak, koja se dogodila u martu 2003. Ubrzo nakon što je formalni irački otpor propao, u aprilu, Dejvid Kej je izabran da vodi organizaciju koju vodi CIA, poznatu kao Irak Survey Group, ili ISG, koja je imala zadatak da lovi iračke programe oružja za masovno uništenje.

Dok mnogi ljudi upoznati sa biografijom Dejvida Keja, njegovo vreme kao inspektora IAEA nazivaju njegovim najvećim dostignućem, ja imam drugu perspektivu. Do kraja 2003. Dejvid Kej je bio suočen sa zastrašujućom realnošću da iračko oružje za masovno uništenje koje je imao zadatak da otkrije, a čije postojanje je Kej nepokolebljivo svedočio pre rata, u stvari nije.

Suočen sa ovom teškom istinom, Dejvid Kej je dao ostavku na mesto šefa ISG-a i, u svedočenju pred Kongresom u februaru 2004, imao je hrabrosti i integriteta da prizna da, kada je u pitanju postojanje iračkog oružja za masovno uništenje, „ ispostavilo se da smo svi pogrešili, verovatno po mom sudu, i to je najviše uznemirujuće.”

Dejvid Kej je preminuo 12. avgusta 2022. Imao je 82 godine.

Zauvek ću ga pamtiti kao čoveka koji je u jesen 1991. svojim prisustvom i ugledom zastrašio ovog ratno prekaljenog bivšeg marinca i, uprkos našem neslaganju oko predratnog raspolaganja iračkim oružjem za masovno uništenje, kao čoveka koji je imao integritet. da ustane i da odgovara za svoje greške.

Dejvid Kej će za mene uvek predstavljati oličenje fizičke i moralne hrabrosti. To je nešto više što bi svet mogao da uradi u ovim teškim vremenima, i zbog čega će svet biti manje mesto sada kada njega nema.

Pratite nas na društvenim mrežama Fejsbuk i Telegram

Izvor: Mediji