Autor teksta Fjodor Lukjanov, glavni i odgovorni urednik časopisa Rusija u globalnim pitanjima, predsednik predsedništva Saveta za spoljnu i odbrambenu politiku i direktor istraživanja Međunarodnog diskusionog kluba Valdaj.
Čini se da blok koji predvode SAD koristi Japan kao trojanskog konja da bi stekao uporište u regionu i održao svoju relevantnost.
Trenutno je pažnja sveta usmerena na evropsko poprište rata, ali se u Aziji odvijaju i neki veoma zanimljivi događaji.
Japan je najilustrativniji. Sve do nedavno, zemlja je oklevala da se bavi militantnim stavom, bilo u pogledu naoružanja ili čak korištenja ekonomskog pritiska. Stvari se menjaju i to je snažan pokazatelj transformacije međunarodne arene.
Premijer Fumio Kišida upravo je završio turneju po SAD i vodećim zemljama zapadne Evrope. Suprotno uobičajenom običaju, gotovo svuda nije bilo ničega osim vojne retorike. U izjavi o politici dostavljenoj u Parizu, Kišida je naglasio da su bezbednost Evrope i indo-pacifičkog regiona neraskidivo povezani i da se moraju kolektivno obezbediti.
Druge izjave u Rimu, Londonu i Vašingtonu potvrdile su novi trend: u oblasti bezbednosti, Japan više ne namerava da se ograničava isključivo na svoj odnos sa SAD, iako to čini osnovu njegove celokupne strategije odbrane. Sada Tokio traži mnogo širi angažman sa glavnim zapadnim blokom (NATO), podložan njegovoj postepenoj preorijentaciji ka pacifičkom prostoru.
Ovo je nova šema. Od Hladnog rata, bezbednosni sistem u Aziji je bio orijentisan na Ameriku, ali nije ujedinjen, već zasnovan na različitim grupama zemalja ili bilateralnim odnosima. SAD su bile fiksni element, ostali su varirali. Nedavne inovacije poput „QUAD-a” koji uključuje Japan, Indiju, Australiju i „anglosaksonski klub” Amerikanaca, Britanaca i Australijanaca nisu poremetili uobičajenu logiku.
Međutim, javlja se nešto drugo – prenošenje principa konsolidovanog saveza u veću Aziju, štaviše, sa evropskim saveznicima kojima region ne predstavlja nikakvu bezbednosnu pretnju.
U središtu strategije je logika Vašingtona, koja proizilazi iz neizbežnosti strateškog rivalstva sa Kinom i azijskim susedima Pekinga, tačnije, njegovim najratobornijim susedima.
U SAD nema sumnje da će Peking biti veliki izazov za američku poziciju u svetu u godinama ili decenijama koje dolaze. O tome se govori u doktrinarnim dokumentima i vodi celokupno držanje vojske. Na Rusiju se gleda kao na akutnu, ali kratkotrajnu i prolaznu pretnju zbog onoga što Vašington vidi kao njene ograničene agregatne mogućnosti, smatra Fjodor Lukjanov.
Otvoreni diskurs o Ukrajini kao poligonu za testiranje američkog oružja i Rusiji kao primeru Kini sugeriše da Amerikanci sadašnju kampanju vide kao test za različite načine uticaja na budućnost. U tom kontekstu, prirodno se postavlja pitanje statusa NATO-a.
Sadašnje jedinstvo bloka protiv Rusije rešilo je problem sa kojim godinama nije mogao da se nosi, a to je nedostatak jasnoće misije. Ali ako kineska pretnja dobije prioritet, to ponovo postavlja pitanje korisnosti moćne organizacije sa čisto evroatlantskom bazom. U međuvremenu, teško je zainteresovati evropske zemlje za antikinesku agendu. Za razliku od SAD, Zapadna Evropa ne vidi Kinu kao direktnu pretnju. Naprotiv, ekonomska saradnja sa Pekingom je izuzetno korisna.
Izlaz je dvostruk. Prvo, povezivanje Rusije i Kine u jedinstven antidemokratski i revizionistički konglomerat traje već duže vreme. Drugim rečima, suprotstavljajući se Pekingu, suprotstavljate se Moskvi i obrnuto. Drugo, potreban je respektabilan i blisko povezan regionalni lider koji će predvoditi preorijentaciju NATO-a ka Dalekom istoku. Čini se da je Japan spreman da preuzme ovu ulogu.
Krajem prošle godine, Tokio je usvojio novu verziju svoje strategije nacionalne bezbednosti, koja se smatra najvećim pomakom od Drugog svetskog rata. Japan je spreman da prihvati mnogo veće vojne odgovornosti nego ranije. U ovom dokumentu se pravi razlika između evropske i azijske bezbednosti. Na primer, akcije Rusije se donekle drugačije tumače u Evropi i Aziji, primetno se smatraju manje važnim u ovoj potonjoj. Ali Kina spada u kategoriju nedvosmislenih pretnji.
Aktivizam japanskog rukovodstva poklapa se sa interesima SAD, ali među njegovim motivima je element nepoverenja prema Amerikancima. Donald Tramp, koji je Japan i Južnu Koreju nazvao „zavisnim“, previše je svež u njihovim mislima, a šta će doći posle Džoa Bajdena nije poznato, smatra Fjodor Lukjanov, pa nastavlja.
Shodno tome, ideja o intenzivnom odnosu sa celim NATO je takođe način da se zaštite od mogućeg američkog lošeg upravljanja.
Ostaje da se vidi da li će se Zapadni Evropljani ozbiljno baviti pitanjima bezbednosti Azije. Jasno je da se u istočnoj Aziji stvara čvrst i zamršen čvor. Ovo je posebno tačno kada se uzmu u obzir sve zamršenosti oko Kine i novooživele međukorejske tenzije, kao odgovor na koje su zvaničnici u Seulu počeli da govore o mogućnosti nabavke nuklearnog oružja – bilo pozajmljenog ili sopstvenog.
Još pre dve decenije postojala je stalna mantra da se ponavljanje konfrontacije Evrope 20. veka neće dozvoliti da se preseli u Aziju. Sada se čini da se ovo okrenulo naglavačke.
Pratite Portal Dnevni Puls na Telegramu, Fejsbuku, Tviteru, Gab-u i Viberu!
Dnevni Puls/RT