Nabijanje na kolac od stakla i mučeništvo Đorđa Martinovića je bio samo vrh ledenog brega problema koje su Srbi na Kosovu i Metohiji proživljavali u Titovoj ”Socijalističkoj autonomnoj pokrajini Kosovo”, kojom počev od 1953. godine upravljaju Albanci kao svojom nezavisnom državom.
Sve se dogodilo u srcu kosovskog Pomoravlja, u Gnjilanu, 1. maja 1985. godine, kada su Đorđu Martinoviću, albanski zločinci i separatisti nabili kao kolac polulitarsku staklenu flašu u utrobu! Po principu kog su vekovima koristili Turci u odmazdama nad neposlušnim Srbima, i nesretnom Đorđu Martinoviću se dogodilo isto što i ko zna kolikom broju Srba kroz vekove turskog ropstva.
Kolac, odnosno flaša, na koju su albanski zločinci nabili Martinovića se zaustavila tik pod desnim porebarnim lukom, a ovaj zločin albanski zločinci su smišljeno izvršili kako bi pospešili iseljavanja Srba sa Kosova i iz Metohije.
O ovom zločinu tada je pisala celokupna domaća i svetska štampa. Slučaj je toliko bio brutalan da čak ni cenzura tadašnje SFRJ nije mogla da obuzda tekstove koji su svakodnevno izlazili o slučaju Martinovića.
Samo nekoliko dana posle operacije, koja je izvedena na VMA-a, bojeći se da se Srbi na Kosovu ne dignu na ustanak, tadašnji svemoćni ministar Unutrašnjih poslova Jugoslavije, šef Kontraobaveštajne službe i potencijalni naslednik Josipa Broza Tita, Slovenac Stane Dolanc činio je sve da nabijanje na stakleni kolac i mučeništvo Đorđa Martinovića ne budu pripisani Albancima i da budu potpuno spinovani u javnosti.
Strah od srpskog ustanka zbog neidrživog nasilja na Kosovu i Metohiji je bio najveći strah komunističkih vlastodržaca jer su znali da, ukoliko se to desi, čitava bajka o Titovom ”bratstvu i jedinstvu” pada u vodu.
Mnogi iskazi i činjenice o srahovitom činu nasilja su falsifikovani, a javnost obaveštena da je Martinović navodno priznao da se sam povredio.
Očigledno je bilo da je reč o zaveri države protiv jednog malog čoveka i da se od užasnog stradanja i psihičkog i fizičkog maltretiranja pravi lakrdija. Blasfemično zločin nabijanja na kolac predstavljan je kao homoseksualna tendencija.
O ”slučaju Đorđa Martinovića” raspravljala je i Titova skupština Jugoslavije i to čak osam puta, ali bez rezultata. Skupština Srbije je šest puta odlagala raspravu, jer su rukovodioci smatrali da ona nije nadležna za slučaj, već prema Ustavu Titove pokrajne Kosovo, samo ta skupština (u kojoj dominiraju Albanci) može da raspravlja o tom pitanju. Razrešenju slučaja nije pomoglo čak ni pismo našeg poznatog pisca Dobrice Ćosića, koje je javno upućeno najviđenijim srpskim komunistima Branku Mamuli i Dušanu Čkrebiću, tada aktuelnom Predsedniku Skupštine Srbije.
Ko su bili izvršioci ovog strašnog zločina?
Posle operacije u Londonu u bolnici ”Sveti Đorđe”, čuveni proktolog svetskog ugleda dr Peter Holi izjavio je novinaru Miloradu Bajiću:
—”Isključeno je svako samopovređivanje, zločin sam proučio sa svojim kolegama, posle uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, nasilje su izvršile najmanje tri osobe”.
Sumnjalo se da su zločin izvršili sestrići Sinana Hasanija, tada aktuelnog predsednika SFR Jugoslavije (po nacionalnom ključu) protiv kojih je Velimir Cvetić, advokat Đorđa Martinovića pokrenuo istragu.
Nakon izjave koju je dao Stane Dolanc, ministar unutrašnjih poslova SFRJ, ljubljanskoj televiziji, mediji više nisu pisali o ”slučaju Martinović”. U toj izjavi Dolanc je doslovce rekao prisutnim novinarima:
—”Što se tiče slučaja Đorđa Martinovića obustavljena je svaka istraga. Suđenja neće biti jer su moji kriminalistički organi utvrdili da se on sam povredio”.
Zatim je Dolanc sa osmehom licemerno dodao:
—“Žao mi je što je Đorđe Martinović, srpski samuraj, nad sobom izvršio harakiri“.
Na tu dosetku Dolanca, svi prisutni novinari su se nasmejali. Ova izjava je, nažalost, do danas na snazi. Zbog te nje za sve ovo vreme, čitave dve decenije, slučaj za je ostao za javnost nerazjašnjen i nerasvetljen.
Tako je istina u Srbiji još jedanput poražena.
Mučeništvo Đorđa Martinovića postalo je simbol i metafora stradanja Srba sa Kosova i Metohije 80-ih godina 20. veka.
Paljenje Pećke patrijaršije, silovanje monahinja, silovanje starica, trudnica, maloletnica, paljenje žita, seče vinograda, prekopavanje dečijih grobova, svakodnevna prebijanja maloletnika, mučenja, ubistva Srba na prostoru KiM, nisu bili tema ni za tadašnje jugoslovenske političare, ni za medije, niti za zapadne zaštitnike ljudskih prava. Svi su ćutali, a i dan danas ćute!
Đorđe Martinović je umro, nakon NATO bombardovanja, 6. oktobra 1999. godine kao težak invalid. Iza sebe ostavio je suprugu, tri sina, kćer i jedanaest unučadi.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/in4s.net