U zlatiborskom kraju i sada sa ponosom pominju ime Pavle Karimanović (1878–1954). Bio je oficir junak u Velikom ratu, nosioc dva ordena Karađorđeve zvezde, dve zlatne medalje za hrabrost „Miloš Obilić”, kao i stranih odlikovanja.
Na Pavlovo ratno junaštvo u ovo doba podseća Milisav R. Đenić u svom delu „Biografski leksikon Zlatibora”. Rodio se Karimanović u selu Gostilju, koje je uvek davalo znamenite ljude i hrabre ratnike. Pet razreda gimnazije završio je u Užicu, pa artiljerijsku podoficirsku školu u Kragujevcu. Iz te škole 1900. izlazi s činom narednika. Službovao je prvo u Šapcu, zatim dobio prekomandu u Užice, u Četvrti pešadijski puk.
Kad su se razbuktale vatre Velikog rata, artiljerac Pavle (tada s činom oficira) odmah se iskazao junaštvom u odbrani otadžbine o kome se pričalo. Zapisi govore da je uvek išao ispred svoje jedinice, više vodeći računa o saborcima nego o sebi. Tako iz bitke u bitku, kroz prve tri ratne godine. Jedan tekst, koji je Nikola Jorganović objavio u knjizi „Tetovski odred” o tome svedoči.
„Komandir 6. debanžove baterije kapetan Pavle Karimanović, koji se sa svoja tri topa nalazio kod desne kolone, pravio je čuda na svom pravcu. Njegovo junačko držanje i upravljanje vatrom protiv svih delova koji su pokušavali da se probiju izazvalo je divljenje i podiglo moral do vrhunca. Svojim topovima čas je gađao dolazeće delove iz Skoplja, čas opet one iz Tetova koji odstupaju i beže. Njegovi drugovi iz borbe nikada neće zaboraviti onu besprimernu prisebnost i hrabrost, a istorija neće ćutke preći preko takvih izvanrednih pojedinaca.”
Po zapovesti vrhovnog komandanta regenta Aleksandra, vojvoda Petar Bojović izneo je u 10 tačaka držanje Karimanovića u vremenu od 8. do 14. avgusta i od 1. septembra do 23. novembra 1916. na položajima Crne reke, Šumatovačkog visa, Skočivira, Krušograda i Suhodola.
Na kraju izveštaja vojvoda konstatuje: „Iznoseći ovako jedinstven primer rada i herojsko držanje artiljerijskog kapetana prve klase Pavla Karimanovića, ja ga pohvaljujem i ističem kao uzorit primer celoj vojsci. Po nalogu Vrhovne komande ja sam kapetana Karimanovića predložio da se odmah unapredi u čin aktivnog artiljerijskog majora i odlikuje Karađorđevom zvezdom sa mačevima četvrtog stepena. Ova naredba da se saopšti celokupnoj vojsci.”
Ali ratna sreća nije bila naklonjena junaku iz Gostilja. Pavle je, kako piše Milisav R. Đenić, tri puta ranjavan u toku rata. Prvi put na samom početku ratnih okršaja u borbama na Perunici septembra 1914, kada je ranjen u desnu ruku, a drugi put u decembru 1915. na desnoj obali Drima, kada ga metak pogađa u desnu nogu. Obe te rane preboleo je bez posledica. Sledeća je bila znatno teža:
„U borbi kod Suhodola na Crnoj reci 23. novembra 1916. tokom gonjenja neprijateljskih snaga pao je pokošen rafalom i odmah prenet u bolnicu. Rane su bile fatalne. Amputirane su mu desna noga i desna ruka i tu je bio kraj sjajne vojničke karijere dvostrukog zlatiborskog viteza”, beleži Đenić.
Nakon rata Karimanović je nastavio službu, u Vrnjačkoj Banji preuzeo dužnost komandanta mesta i upravnika Odmarališta za ratne vojne invalide. Ostavio je lepog traga u tom banjskom lečilištu, čiji su ga meštani svečano i sa zahvalnošću ispratili kada je posle penzionisanja 1935. odlazio u Beograd.
Pavle je u braku sa suprugom Vukom imao troje dece. Umro je 1954. u Beogradu i sahranjen na Novom groblju.
Tokom karijere Karimanović je odlikovan Ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima četvrtog reda, Ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima trećeg reda, sa dve Zlatne medalje za hrabrost „Miloš Obilić”, francuskim Ordenom Legije časti, francuskim Ravnim krstom sa palmom, bugarskim Krstom za hrabrost četvrtog reda i poljskim Ordenom „Virtuti militari” petog reda. U ovo doba imenom Pavla Karimanovića nazvana je jedna ulica u turistički sve posećenijem Gostilju, selu poznatom po čuvenom vodopadu.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/politika.rs