Piše: o. Darko Ristov Đogo
Kada su nevesinjski ustanici, te 1875, krenuli u neizvestan ali neminovan podvig ka slobodi, bili su netremice zagledani u dve srpske prestonice – bliže i manje Cetinje i veliki i slavni Beograd.
Danas, kada slavimo 150 godina njihove hrabrosti, slavno Cetinje odavno već zaboravlja koliko su ga voljeli Nevesinje, Trebinje i Ljubinje.
Siguran sam da bi ustanici iz 1875. teško mogli da zamisle današnju Crnu Goru, tj. kako je često njeni stanovnici zovu (e viva), Montenegro.
Bili su to kulturni i stameni ljudi – uzmimo samo za primer vojvodu i sveštenika Bogdana Zimonjića, oca slavnog i obrazovanog svetitelja, mitropolita Petra.
Jasno bi im bilo da će neko u slobodnim srpskim državama svirati uz gusle, neko uz gitaru, ali ni njima ni onovremenim Crnogorcima, Banjanima, Grahovljanima, Brđanima, ne bi na pamet palo da će za 150 godina Crna Gora (MNE) više pažnje dodeljivati medijskoj drami oko jedne, ma koliko važne, umetničke nagrade, nego Ustanku kojim je, na kraju, Crnoj Gori pridodat ogroman dio Hercegovine i izvojevana međunarodno priznata državnost nekadašnje srpske kneževine, potojnje kraljevine, čije ime nekako nosi i ovaj današnji entitet.
Najpre uzbuđivanje oko nagrade Bećiru Vukoviću, sada medijski performans mladog imenjaka Crne Gore na turskom jeziku… Da je Crna Gora zaista ona iz 1875, kada su nevesinjski ustanici krenuli ka slobodi, raspisala bi konkurs za postignuća koja upravo slave Nevesinjsku pušku. No ništa od toga.
Moji su preci onomad plakali jer su ih nakon toliko stradanja izručili na okupaciju Beču, no danas im se duše raduju što ne postadoše deo današnjeg Montenegra koji ne sme ni da ih se seti.
A da se nešto od tih vremena zadržalo, pokazuje upravo ponašanje mladog gitariste. Koliko god se zaklinjali u načela i ideje, i tada i danas mnogi će promeniti sve samo ne lojalnost skutima Gospodara.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/borba.me