Pritisci za „dovođenje u red“ srpskog naroda su počeli u XVII veku u Austrijskom carstvu, a Jugoslavija je bila poligon za ostvarenje tog plana.
Režim je nastojao da ukloni sva „štrčanja“ srpskog naroda u odnosu na katoličko stanovništvo – pravoslavnu veru, ćirilično pismo, prezimena na „ić“ i julijanski kalendar.
Stvaranjem Kraljevstva SHS 1918. u tu zajednicu su ušli i Slovenci i Hrvati, koji su 1945. preko Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića preuzeli domininantan uticaj u Jugoslaviji.
Srpski političari u toj državi su predstavljali samo dekor, pozorišni rekvizit, mumije sa marginalnim učešćem u donošenju odluka, koje se ogledalo samo u aminovanju onoga što su „ravnopravniji“ već odlučili.
Bivši podanici habsburške monarhije sad su imali odrešene ruke i otvorene puteve da sprovedu u delo ono što Beč do tada nije postigao – dovođenje Srba u red.
Kompletan oficirski kadar vazduhoplovstva NDH je primljen u RV JNA sa neumanjenim činovima. Iz Morzeove telegrafije i radio-telegrafije izbačena je dotadašnja srpska ćirilica sa 30 znakova za 30 glasova srpskog jezika i zamenjena je „neutralnom“ latinskom abecedom sa samo 26 slova, od kojih Q, W, Y i X nisu bila upotrebljiva za slanje otvorenog teksta.
Pri povlačenju republičkih granica svi drugi su birali što su želeli, a Srbiji je ostalo samo ono što je preteklo. Jedino Srbija je dalekovido podeljena na pokrajine.
Istra nije imala manje Italijana nego što je Banat imao Rumuna; Slavonija nije imala manje Mađara nego što ih je imala Bačka; Hrvatska je imala više Srba nego što su neke republike imale stanovnika, pa opet Hrvatska nije dobila pokrajine.
Ivan Stevo Krajačić, Hrvat, prvi načelnik OZNE, je rekao da Krajišnici „za sada ostaju Srbi, pa ćemo jednoga dana imati gde da ih pošaljemo, ne možemo dozvoliti da postoji jedan poseban narod između Zagreba i Splita“. I počela je smišljena kolonizacija iz „siromašnih krajeva“, koja je iskorišćena za perfidno uklanjaljnje Srba iz Hrvatske i BIH i njihovo preseljenje u Vojvodinu.
Uklanjan je „poseban narod između Zagreba i Splita“! To je svojevrsni paradoks, Krajišnici su ostali Srbi zahvaljujući upravo najvećim neprijateljima – Hrvatima, a sad vidite zbog čega i kako.
Kolonisti su po preduzećima i fakultetima i na izborima nagovarani da se izjasne kao „Crnogorci, Krajišnici, Vojvođani, Jugosloveni“, samo ne Srbi! Čak su namenski izmišljani i vicevi poput „bili Srbin, Crnogorac i Bosanac“ u kojima su brđani prikazivani kao „divljaci“ za razliku od Vojvođana, pitomih ravničara.
Kod „brđana“ je trebalo stvoriti kompleks da bi se opredelili da budu „Vojvođani“ po nacionalnosti.
Kada je 70-tih godina nabavljena oprema za zamišljenu „TV Split“, hrvatska vlast je smesta konfiskovala uređaje i pohapsila ljude. Bojali su se da „TV Split“ ne poseje klicu stvaranja buduće „pokrajine Dalmacije“! Cilj pokrajina i nije bio „nacionalna ravnopravnost“, nego dalekosežno predviđanje budućih samostalnih država sa novim nacijama.
„Vojvodina“ nije prirodno-geografski prostor, nego političko-teritorijalna dosetka režima sa veštačkim granicama i veštačkim identitetom, kojoj je dodeljeno da u budućnosti iznedri, pored crnogorske, makedonske i bosanske, i „krajišku i vojvođansku naciju“.
Kroz medijski i školski sistem narodu se doslovce „ispira mozak“, usađuje mu se da je Vojvodina nešto što „oduvek postoji“, a u Kraljevini Jugoslaviji nikakva Vojvodina nije ni postojala. Nastala je posle Drugog svetskog rata, i nema nikakvih dodirnih tačaka sa srpskim vojvodstvom iz 19-og veka.
Srpsko Vojvodstvo, Vojvodina Srpska, Vojvodstvo Srbija je postojalo samo 12 i po godina (od 1848. do 1861.), imalo je drugačije granice i stvoreno je sa ciljem očuvanja nacionalnog i verskog identiteta Srba – pravoslavne vere, srpskog jezika i ćiriličnog pisma. Ovo što su komunisti stvorili zasniva se na potpuno obrnutim načelima. Vojvodina nije srpska već je višenacionalna, svačija i ničija; ćirilica nije pokazatelj kulturne raznolikosti, nego srpske hegemonije i treba je iskoreniti, a latinica je pismo tolerancije, i ona ima perspektivu.
Kada bismo se nekom vremenskom mašinom vratili u npr. 1930-te i u centru Novog Sada viknuli „zdravo Vojvođani“, ljudi bi se čudili, ne bi znali o čemu pričamo. Postojao je samo fudbalski klub koji je 1910. g. osnovan kao „Srpski fudbalski klub „Vojvodina““, jer je dotle u Novom Sadu postojao samo klub mađarske omladine.
Iznosi se neistina kada npr. neko kaže da se „Vojvodina prisajedinila Srbiji 1918. godine“ što je netačno, jer takva kreacija prosto nije ni postojala posle deobe Austrije i Mađarske i stvaranja Austro-Ugarske.
Srbiji se posebno prisajedinio Srem saborom u Rumi, a posebno srezovi Baranje, Bačke i Banata saborom u Novom Sadu.
Danas se 10% stanovnika Sremskih Karlovaca nacionalno izjašnjava kao „Vojvođani“. U celoj Vojvodini ih ima 40.000, što je tri puta više nego Rusina, koji jesu nacija.
Evo jedne anegdote iz sela Tovariševa kod Bačke Palanke. Neposredno nakon završetka Drugog svetskog rata pustili su preko radija partizansku pesmu sa tekstom „Mlada Vojvođanka bombe bacala“, i stara baka sluša pesmu te upita unuku: „A šta je to „vojvođanka“, je l’ neka nova vrsta oružja?“. A u pitanju su starosedeoci sa prezimenom na „ev“, bez onog „ić“. Baka je bila dalekovida! „Vojvođanka“ i jeste oružje, ali za drobljenje srpskog nacionalnog korpusa i stvaranje nove nacije.
Kod čuvenog Spensa (sportsko poslovni centar Novi Sad) nalazio se restoran na kojem je pisalo „vojvođanska nacionalna kuhinja“. Ovde su gosti sa porcijama jela neprimetno gutali i navikavali se na „vojvođansku naciju“.
Dok je Vojvodina bila „Autonomna Pokrajina Vojvodina“, druga pokrajina u Srbiji je prvo nosila naziv „Autonomna Kosovsko-Metohijska Oblast – AKMO, a kasnije ju je jugoslovensko-hrvatska kuhinja preimenovala u „Autonomna Pokrajina Kosovo“. Podmuklo je izbačena „izdajnička“ reč „Metohija““ jer im kvari račun, razgolićuje činjenicu da „metohija“ znači zemlja metohâ, manastirskih imanja koja su pripadala manastirima SPC!
Izbacivanjem reči „Metohija“ uklonjena je prepreka rasrbljavanju ovog prostora. Kada je 1971. stvoreno Predsedništvo SFRJ putem amandmana na Ustav SFRJ iz 1963, imalo je 23 člana, iz svake republike po 3 i iz pokrajina po 2, računajući i samog Tita. Od 1974 do 1988 imalo je 9 članova – po jednog iz svake republike i pokrajine, i predsednik Predsedništa SKJ. Od 1988 imalo je 8 članova, po jednog iz svake republike i obe pokrajine.
Dakle, Ustavom iz 1974. pokrajine su postale konstitutivni element Federacije, i dobile su istu težinu odlučivanja kao i republike, čime je obezbeđeno da pokrajine mogu da nadglasaju sopstvenu republiku Srbiju! Šta više, Srbija je postala talac sopstvenih pokrajina, jer nije mogla da donese svoj Ustav bez saglasnosti obeju pokrajina, a pokrajine su svoje Ustave donosile ne obazirući se na stav Srbije! Ovde se najogoljenije videlo zašto je jedino Srbija imala pokrajine, i zašto je „TV Split“ sasečena u korenu!
Godine 1966. potpredsednik Republike Aleksandar Ranković je smenjen sa svih funkcija u partiji i državi sa obrazloženjem da je „prisluškivao i špijunirao Tita“.
Ranković, koji je Titu bio kum na venčanju sa Jovankom 1952, koji je bio ropski odan Titu, jeo mu iz ruke!
Niko u zemlji to nije verovao, nije ni sam Tito, ali je nastavio da „igra igru“ po muzici jugoslovensko-hrvatske kuhinje, u kojoj su se dovršavali recepti za velike promene u konfederalizaciji Jugoslavije (za prvu fazu!), a Ranković je bio smatran za glavnu prepreku za ostvarenje tog cilja.
Šiptari na Kosmetu su živnuli. Dobili su univerzitet, koji je više školovao šiptarski iredentizam nego „stručnjake“.
Stari Šiptari, koji se još sećaju položaja i najvećeg siromaštva Šiptara u Turskoj, Kraljevini Srbiji i Jugoslaviji, su bili svesni napretka u svom položaju, i nisu sledili mlađe generacije, koje su školovanjem naučile jedino da je Lenjin „rekao jedan narod – jedna država“ i da je Enver Hodža rekao… Počelo je štancovanje Šiptarâ „stručnjakâ“. Srbin je na Kosmetu mogao biti rukovodilac samo dok prvi Šiptar ne stekne univerzitetsku diplomu, a posle, zna se – nacionalna ravnopravnost!
Već početo tiho iseljavanje Srba sa Kosmeta dobilo je na primetnom ubrzanju. Sad su Srbi postali obespravljeni, smetnja, teret, prepreka „nacionalnoj ravnopravnosti“.
Novembra 1968. Šiptari su masovno izašli na ulice i protestovali zbog „loših uslova u studentskoj menzi“. Jedan Šiptar student je u menzi demonstrativno bacio tacnu sa obrokom, što je bio dogovoreni znak, i počelo je horsko skandiranje „kuštet“ („uslovi“!), na ulici su začas stvorene velike kolone, u kojima su bez uvijanja izvikivani i stvarni zahtevi za republikom!
Računali su da republike imaju pravo na otcepljenje, pa bi sticanjem tog statusa njima bio otvoren dalji put za otcepljenje.
Tito je posle ugušenja demonstracija dao izjavu iz koje se videlo da on ne poznaje stvarne prilike među šiptarskim studentima i svima koji su prošli kroz njihov „školski sistem“.
Tita su demonstracije zatekle u Jajcu gde je bio na proslavi godišnjice AVNOJ-a. Obavestili su ga o demonstracijama, ali mu nisu rekli za njihove prave razmere i prećutali su mu dve parole – „Hoćemo novi Ustav“ i „Kosovo republika“!
Rečeno mu je da su demonstracije bile uglavnom ekonomskog karaktera, da studenti traže bolje uslove na Univerzitetu i bolju hranu u studentskoj menzi.
Prećutali su mu da su demonstracije bile ne samo u Prištini, nego organizovano i u Gnjilanu, Uroševcu, Peći, Kosovskoj Mitrovici, Prizrenu i Podujevu, gde nije bilo viših škola i fakulteta. Titu je najlakše bilo da krivicu svali na „prikrivene rankovićevce“ koji „ne shvataju suštinu našeg razvoja samoupravljanja“.
U Vojnoj akademiji u Beogradu propis je bio da ako neko na semestru ima tri slabe ocene, automatski, bez pokretanja posebnog postupka, udaljuje se sa školovanja.
Godine 1966. Šiptar Beita Džemail je imao po 9 slabih ocena, i nikako da ga izbace. Kad bi mu neko zbog toga prebacio, on je prelazio u napad: „Vi to meni zato što sam Šiptar“! I kritičari su se ućutali.
Šuškanje ostalih pitomaca je doprlo do načelnika XXI klase potpukovnika Miće Mraovića, koji je postrojio celu klasu i otvoreno rekao: „Svi vi možete da padnete, ali on kao jedini Šiptar mora biti oficir“! U JNA je počelo da se otvoreno govori da „mi nemamo ni jednog Šiptara generala“, i počelo je štancovanje: Navali, narode, ko još nije postao general?
Godine 1971. buknulo je „hrvatsko proljeće“, MASPOK, masovni šovinistički i secesionistički pokret na čijem čelu su bili Mika Tripalo, član Izvršnog biroa Predsedništva SKJ i Savka Dapčević-Kučar, predsednica SK Hrvatske.
Radilo se o bujanju hrvatskog nacionalizma i otvorenog opredeljenja za osamostaljenje Hrvatske i napuštanje Jugoslavije.
Hrvatski studenti su otvoreno tražili da za mesto u Studenstkom domu Hrvati po automatizmu dobijaju 5 poena više već samim tim što su Hrvati.
Na javnim skupovima isticane su parole „Suverena država je pravo hrvatskog i ostalih naroda SFRJ“, „Živio drug Tito“, „Savka i Tripalo – neimari našeg vremena“, „Savka i Tripalo, mi smo sa vama“! „Promjene – izraz interesa radničke klase SFRJ“! „Tripalova djela – putokaz omladini“! „Sa riječi na djela“! „Živio Tripalo, živila Savka“! Savka je na javnim skupovima podsticala separatistička opredeljenja hvaleći „pozitivni nacionalni zanos koji vlada Hrvatskom“. Početna pitanja sa kojima je MASPOK počeo svoj napad na Jugoslaviju su bila:
– Raspodela nacionalnog dohotka ostvarenog u turističkoj privredi Hrvatske i suma novca koju Hrvatska izdvaja za Fond za nerazvijene republike i pokrajine u SFRJ;
– hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj. Dotle se zvao hrvatsko-srpski.
Ohrabren masovnom podrškom u Hrvatskoj, pokret je istakao i sledeće zahteve:
– hrvatska banka sa posebnom monetom;
– hrvatska armija, u kojoj će hrvatski regruti služiti samo u Hrvatskoj;
– mesto u Ujedinjenim nacijama;
– uvođenje hrvatskog jezika.
Sve to je pokazivalo želju za nezavisnošću, odnosno za raspadom Jugoslavije.
Matica hrvatska i Hrvatski tjednik su otišli toliko daleko da su javno objavili i Ustav nove hrvatske države.
Podršku MASPOK-u je pružio i Zagrebački univerzitet čiji studenti su bili najglasniji u toj podršci. Ovoj politici u Hrvatskoj suprotstavili su se Rudi Supek i Milan Kangrga iz filozofskog časopisa „Praxis“.
Od hrvatskih političara javno se suprotstavljao jedino Miloš Žanko, koga su maspokovci nazivali „unitarista“. On je januara 1970. na X plenumu SKH optužio Dapčevićevu, Tripala i Pirkera da su se urotili protiv socijalizma i da rade na destabilizaciji Jugoslavije.
Savka Dapčević je je sa njime polemisala: „Mi nismo razgovarali sa drugom Žankom, mi smo razgovarali o drugu Žanku“. Uz Bakarićevu pomoć i Titovo prećutno odobrenje Žanko je isključen iz SKH. Time što je oćutao i nije sprečio Žankovo isključenje, Josip Broz je stao na stranu pristalica hrvatskog proleća. A onda je odlučio da uguši ovaj pokret!
Predsednik SKJ i predsednik Republike Josip Broz Tito je naredio gušenje MASPOKA-a i hapšenje njegovih pripadnika.
Savka Dapčević-Kučar i Mika Tripalo su smenjeni sa svih partijskih i državnih funkcija, a mnogi aktivisti i funkcioneri MASPOK-a su uhapšeni i pozatvarani. Među njima i Franjo Tuđman.
Povodom gušenja MASPOK-a u Zagrebu su organizovane velike demonstracije, pa su savezna policija i vojska rasterivale demonstrante i hapsile ih. Ipak, Tito je učinio veliki ustupak hrvatskom šovinizmu i dopustio donošenje Ustava iz 1974 godine, koji je bio labudova pesma i glogov kolac Jugoslavije.
Mika Tripalo je kasnije u memoarima napisao: „Tito je sve naše zahteve iz hrvatskog proleća uneo u Ustav iz 1974“. Titov unuk Joška Broz, rođen u Beogradu, čovek bez trunke mržnje prema srpskom narodu koga oseća kao svoj narod, je posle raspada Jugoslavije rekao da Tito nije hteo da potpiše Ustav iz 1974.
Potpisao ga je neki drugi državni funkcioner. Ipak, u njegovo vreme ni trava u proleće nije mogla da ozeleni bez njegove saglasnosti, a kamoli da se donese Ustav koji njemu ne bi bio po volji. Hrvatska je obavila oblikovanje plastelina – srpskog naroda, i svoj cilj postigla. Tito taj Ustav nije sprečio, i jedino nije dozvolio da se Jugoslavija raspadne – za njegovog života!
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/čuvarićirilice.srb