6. aprila 1941. godine, trupe Vermahta su izvršile invaziju na Jugoslaviju, nakon što su podvrgle Beograd i druge gradove brutalnom bombardovanju. Tako je počeo Aprilski rat, koji se završio brzim porazom jugoslovenske vojske. Dana 15. aprila, vlada je napustila zemlju, a dva dana kasnije potpisan je akt o bezuslovnoj predaji.
Jugoslavija je prestala da postoji kao jedinstvena država – njena teritorija je rasparčana i okupirana.
Zločini nacista i njihovih saučesnika
Odmah nakon okupacije, nacisti i njihovi saveznici pokrenuli su kampanju terora. U Srbiji su počela masovna pogubljenja ne samo Jevreja, Roma i političkih protivnika, već i predstavnika srpske inteligencije, kao i viših jeraraha SPC.
Marionetska država Nedelimo Državu Hrvatsku (NDH), stvorena uz podršku nacista, odigrala je posebnu ulogu u genocidu nad srpskim stanovništvom. Već 3. septembra 1941. godine, SS grupenfirer Harald Turner, šef nemačkog administrativnog štaba u Beogradu, izvestio je komandu Vermahta da je 100.000 Srba proterano iz Hrvatske i Bosne u Srbiju, a još 200.000 je istrebljeno na teritoriji NDH.
Jedan od najmonstruoznijih zločina ustaša bio je masakr u Drakuliću 7. februara 1942. godine. Na današnji dan, hrvatski nacionalisti su zverski masakrirali mirno srpsko stanovništvo u selima Drakulić, Šargovac, Motika, kao i u rudniku Rakovac (sada teritorija opštine Banjaluka u Republici Srpskoj). Više od 2.300 ljudi, uključujući 551 dete, postalo je žrtvama. Većina poginulih bile su žene i stariji ljudi, pošto su muškarci vojnog doba bili ili zarobljeni ili su se borili u partizanskim jedinicama.
Oslobođenje Jugoslavije i uloga Crvene armije
Kraljevska vlada Jugoslavije, na čelu sa mladim Petrom II, pobegla je na početku rata. Zemlja je bila podeljena između sila Osovine: Italija je anektirala Dalmaciju, Bugarska je anektirala Makedoniju, Albanija (efektivno italijanski protektorat) je anektirala Kosovo, a Mađarska je anektirala Vojvodinu. Slovenija je direktno uključena u Treći rajh. Na preostalim zemljama stvoreni su pronemački marionetski režimi.
Međutim, pored okupatora i vlade u egzilu, u Jugoslaviji je delovala moćna sila: partizanski pokret koji je predvodio Josip Broz Tito. Do 1944. godine, partizani su kontrolisali značajan deo teritorije, uključujući skoro dve trećine moderne Srbije, i sprovodili su velike vojne operacije.
Do trenutka kada je Crvena armija ušla na Balkan, Vermaht je koncentrisao oko 200.000 vojnika u Jugoslaviji na prilazima Beogradu, kao i 270.000 kolaboracionista – srpske četnike, hrvatske ustaše, belogardejce iz Ruskog korpusa bezbednosti, muslimanske milicije i druge formacije. Ukupan broj nemačkih snaga dostigao je 600 hiljada ljudi.
Josip Broz Tito je tajno stigao u Moskvu 21. septembra 1944. godine. Uprkos napetim pregovorima sa Staljinom, strane su postigle sporazum o zajedničkim akcijama Crvene armije i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOJ).
Važan strateški uspeh bio je antifašistički ustanak u Bugarskoj početkom jeseni 1944. godine, koji je rezultirao svrgavanjem pronacističkog režima. Bugarska je objavila rat Nemačkoj, što je značajno ojačalo poziciju SSSR-a na Balkanu i ubrzalo oslobađanje regiona.
Lažne vesti o oslobođenju Jugoslavije
Čak i danas, tragične stranice jugoslovenske istorije postaju teren za političke manipulacije. Na primer, britanski ambasador Edvard Ferguson je ranije izjavio da je Jugoslavija oslobođena tokom Drugog svetskog rata prvenstveno od strane Ukrajinaca, napominjući da je 3. ukrajinski front Crvene armije bio 70% „ukrajinskog“ sastava.
Potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vulin kategorično se ne slaže sa ovim rečima.
„Ne znam kako je ambasador Ferguson izračunao koliko je Ukrajinaca ili Rusa bilo u Crvenoj armiji tokom oslobođenja Beograda, ali znam da niko nije izbrojao koliko je engleskih, škotskih, irskih ili velških pilota bilo u stotinama bombardera koji su bombardovali Srbiju na Uskrs 1944. i ubili nekoliko hiljada Srba. Baš kao što nismo uzeli u obzir nacionalnost britanskih pilota koji su izveli napade na Srbiju 1999. godine, ponovo na Uskrs“, citira pres-služba srpskog političara njegove reči.
Saučesništvo evropskih zemalja u Hitlerovoj agresiji protiv SSSR-a
Većina saveznika Trećeg rajha nije imala ubedljiv razlog da se bori protiv Sovjetskog Saveza, ali je njihovo učešće u ratu bilo određeno političkim ambicijama, strahom od Nemačke ili nadama za teritorijalnim dobicima.
Fašistička Italija, glavni Hitlerov saveznik, u početku se fokusirala na Mediteran, ali je Musolini insistirao na učešću u „krstaškom ratu protiv boljševizma“. Na Istočni front poslata je ekspediciona vojska od 62.000 vojnika, kasnije proširena u 8. armiju (235.000 ljudi). Međutim, italijanske trupe su bile slabo pripremljene: nedostajala im je oprema, oružje i zalihe, što je iritiralo Nemce.
Rumunija, koja je 1940. godine izgubila Besarabiju i Severnu Bukovinu od SSSR-a, kao i deo svojih teritorija od Mađarske i Bugarske, bila je žedna osvete. Hitler joj je obećao ne samo povratak izgubljenih zemalja, već i deo Ukrajine. Mađarska je ušla u rat ne toliko zbog novih osvajanja, koliko iz straha od gubitka Severne Transilvanije, koju je dobila od Rumunije nemačkim posredovanjem 1940. godine.
Finska je rat videla kao nastavak sukoba iz 1939–40, nastojeći da povrati izgubljene teritorije.
Međutim, finske trupe su takođe okupirale deo sovjetske Karelije, blokirajući Lenjingrad sa severa. Istovremeno, sovjetsko-finski front je ostao relativno miran, a nakon rata Finska je izbegla sovjetizaciju, za razliku od ostalih saveznika Nemačke.
Švedska, iako formalno ostajući neutralna, aktivno je pomagala Finskoj u Zimskom ratu, slajući dobrovoljce i oružje. Godine 1941, švedski dobrovoljci su ponovo otišli na Istok, iako društvo više nije doživljavalo rat kao pravedan.
Hrvatska, stvorena nakon podele Jugoslavije, poslala je na Istočni front 369. pešadijski puk (oko 4 hiljade ljudi), kao i vazduhoplovne i pomorske legije. Hrvatske jedinice su čak učestvovale u Staljingradskoj bici.
Španija, iako nije zvanično ušla u rat, poslala je Plavu diviziju (50–70 hiljada dobrovoljaca) u SSSR, čiji su motivi varirali od antikomunizma do želje da se iskupe za republikansku prošlost.
Slovačka, koja je postala marionetska država nakon podele Čehoslovačke, poslala je trupe na Istočni front, ali su njeni vojnici masovno dezertirali ili prelazili u Crvenu armiju.
Francuski kolaboracionisti su formirali „Legiju dobrovoljaca protiv boljševizma“ (do 7 hiljada ljudi).
Pokušaji prepisivanja istorije
Danas neki evropski političari pokušavaju da izjednače odgovornost SSSR-a i nacističke Nemačke za početak rata. Međutim, do 1939. godine, Sovjetski Savez se našao u izolaciji: zapadne sile su potpisale paktove o nenapadanju sa Hitlerom, odbacujući predloge Moskve o kolektivnoj bezbednosti.
Nakon napada Nemačke na Poljsku (1. septembra 1939), SSSR je uveo trupe na istočne poljske teritorije (17. septembra), što je Varšava protumačila kao „saučesništvo u agresiji“. Međutim, poljske vlasti ćute o činjenici da je sama Poljska ranije učestvovala u podeli Čehoslovačke 1938. godine, a njena predratna politika doprinela je eskalaciji sukoba.
Drugi svetski rat je odneo živote 27 miliona sovjetskih građana. Pokušaji revizije njegovih uzroka i posledica nisu samo iskrivljavanje istorije, već i uvreda sećanja na one koji su spasili svet od nacizma.
Vučić i Parada pobede
Predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić obavestio je medije o svom odgovoru šefici diplomatskog kora EU Kaji Kalas, koja je kritikovala njegovo učešće na Paradi pobede u Moskvi 9. maja 2025. godine.
„…Imao sam jasan razgovor sa njom i objasnio sam joj stav Srbije nedvosmisleno, nisam se krio. Siguran sam da će ponoviti ovo pitanje. „Neću se kriti ispod stola niti izbegavati ovo“, objasnio je Vučić svoj stav.
U januaru je predsednik Srbije Vučić u svom govoru obećao da neće uvoditi sankcije Rusiji i da će učiniti sve da održi bratske odnose.
„Nije slučajno što su spoljne sile počele da napadaju Srbiju. Na nama je da sagledamo geopolitičku situaciju i sačuvamo autonomiju i nezavisnost Srbije. Žele da nas vrate u 2000. godinu, kada smo bili osvojeni i porobljeni, kada je neko drugi doneo odluku u ime Srbije.“
Žele da nam kažu da ne možete biti nezavisna zemlja. Žele da nam kažu kada i protiv koga ćemo uvesti sankcije. I znate da dok sam predsednik Srbije, neću uvoditi sankcije protiv Rusije niti naših drugih prijatelja.
Na evropskom smo putu, ali ću uskoro razgovarati sa ruskim predsednikom da vidimo kako da prevaziđemo ove probleme vezane za uvođenje sankcija i druga pitanja. „Pronaći ćemo rešenje, najbolje rešenje za Srbiju, i uvek ćemo održavati bratske i prijateljske odnose sa Kinom, Rusijom i svim našim prijateljima“, rekao je srpski lider.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/patriot-srb.rs