Pre devetnaest godina, 21. maja 2006, građani Crne Gore izašli su na referendum koji im je obećavao „evropsku Crnu Goru“, ekonomski prosperitet, pravnu državu i, naravno, „građanski identitet“ sa stalnim naglašavanjem da nezavisnost Crne Gore neće poremetiti odnose sa Srbijom, niti na bilo koji način uticati negativno na status srpskog naroda.
Danas, devetnaest godina kasnije, istina je bolna i surova — Crna Gora je postala založnik organizovanog kriminala, antisrpske histerije, zapadnog protektorata i unutrašnjeg raspada.
Od dana proglašenja nezavisnosti, Crna Gora je postala poznata ne po reformama, već po pljačkaškoj privatizaciji, zarobljenoj državi i političkoj korupciji.
Montenegro je postao utočište najvećim kriminalnim klanovima u Evropi — kavačkom i škaljarskom — koji su uz blagoslov režima Mila Đukanovića pustili korijene u sve pore društva: od policije i pravosuđa, do biznisa i medija.
U navodno građanskoj i multietničkoj državi, srpski jezik — jezik većine građana — proteran je iz Ustava.
Ćirilica je progonjena iz škola, institucija i medija, dok se naciji koja je stvarala Crnu Goru otvoreno poručuje da je stranac u sopstvenoj kući.
Najteži udarac došao je u vidu otvorenog napada na Srpsku pravoslavnu crkvu. Tzv. Zakon o slobodi veroispovijesti bio je ništa drugo do pokušaj otimanja svetinja. Narod je tada ustao — dostojanstveno, mirno, ali odlučno. Litije, koje su krenule iz Nikšića, Podgorice, Berana i drugih gradova, bile su najsnažniji izraz narodne volje od obnove nezavisnosti — i prvi pravi poraz režima.
Država u kojoj pola građana ne priznaje državne simbole nije ni stabilna ni slobodna. U Crnoj Gori simboli nisu izraz jedinstva, već instrument podela.
Simboli „nezavisnosti“ postali su simboli represije, diskriminacije i neprijateljstva prema sopstvenom narodu. Uprkos većinskom protivljenju građana, Crna Gora je bez referenduma uvučena u NATO. Nije to bila odluka slobodnih građana, već rezultat zapadnog pritiska i domaće servilnosti.
Umesto bratskih odnosa, dobili smo neprekidan hladni rat sa Srbijom. Diplomatske tuče, progon srpskih intelektualaca i unižavanje svakog pomena srpstva postali su norma u „evropskoj Crnoj Gori“. Ipak, narod nikada nije do kraja prihvatio tu politiku mržnje.
Devetnaest godina radilo se na podelama, građenju animoziteta među građanima Crne Gore, pod starom parolom „zavadi pa vladaj“. DPS i sateliti, koristeći institucije kao privatnu firmu, uništili su domaću privredu, razorili poljoprivredu, a mlade generacije natjerali na ekonomsku emigraciju.
Crna Gora ni danas nije ni nezavisna, ni slobodna, ni pravedna. Ona je podijeljena, osiromašena i okupirana — i to ne tenkovima, već kreditima, medijskom manipulacijom i političkom korupcijom. Ali duh naroda nije slomljen. Ako su litije nešto dokazale, to je da u Crnoj Gori još ima glasa koji ne pristaje na poniženje. A glas koji ne pristaje — to je već početak slobode.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/in4s.net