Nacistički ratni obaveštajac - Naši zakleti neprijatelji bili su Srbi i Draža

Ovako je govorio nacistički ratni obaveštajac o saradnji sa Dražom: Svi naši pokušaji da s Mihailovićem dođemo u dodir ostali su uzaludni. Takvih pokušaja bilo je više, ali su svi jednako propali.

Kad su s proleća 1946. jugoslovenski komunisti započeli s torturama nad generalom Mihailovićem “pripremajući ga za suđenje“, Gerhard Emskoter, koji je bio nacistički ratni obaveštajac, i dopisnik iz Kraljevine Jugoslavije, tokom nemačke okupacije, dao je sledeću izjavu američkoj štampi:

“Prisustvovao sam mnogim tajnim konferencijama u vezi generala Mihailovića, i to za sve vreme rata i okupacije, dok sam bio na Balkanu. Iz svega toga što sam na tim sastancima doznao o njemu, kao i iz svih drugih naših izvora, Mihailovića optužuju za saradnju s nama bez ikakvog razloga i opravdanja.

“Srbe, i Mihailovića, naši su stručnjaci smatrali za zaklete neprijatelje. Kad su se politički talasi okretali protiv Mihailovića, mi smo hteli da slabijega podignemo, kako bi borbu nastavio, sa sada već jačim od sebe, jer su i Sovjetski Savez i Britanija bile uz Tita. Svi naši pokušaji da s Mihailovićem dođemo u dodir ostali su uzaludni. Takvih pokušaja bilo je više, ali su svi jednako propali. Prema tome, do veze između nas nije nikada došlo, niti smo mi u ovom cilju mogli išta postićim“, navodi nacistički ratni obaveštajac, pa nastavlja:

“Mi smo se nadali da će Mihailović, izdat od svih svojih saveznika, na kraju krajeva uvideti da mu je saradnja s nama jedini izlaz. Ali on saradnju s nama nije hteo, niti ikad naše emisare primio i čuo, što sve mogu posvedočiti i američki i britanski oficiri iz njegove okoline”.

Na čelu nacističke ratne obaveštajne službe za Istočnu Evropu nalazio se general Galen, neka vrsta “nadambasadora” svih nemačkih obaveštajaca.

U danima kad Čerčil započinje tajni, saboterski, rad protiv Mihailovića koristeći Bejlijeve intrige (britanski predstavnik kod Đenerala), a zatim i Dikinove komunističke “fantazije” (britanski predstavnik kod Tita), taj Hitlerov general proglašava Mihailovića “za najopasanijeg nemačkog neprijatelja na celom jugoistočnom sektoru”. Njegovi izveštaji, svi protiv Mihailovića, kao neprijatelja, a ne kolaboratera, nisu ostali nepoznati ni samom Himleru.

U danima kada je Čerčil otvorio sve karte za rušenje Mihailovića, Himler diktira svom pomoćniku Mileru novu “zapovest protiv Mihailovićevih bandi”, radi njihovog uništenja. U toj zapovesti stoji i sledeće objašnjenje: “Nema uspeha ni u Srbiji, ni u celoj predratnoj Jugoslaviji pre nego što potpuno uništimo i Mihailovića, i njegov pokret”.

Na suđenju nemačkim ratnim zločincima u Nirnbergu, general Alfred Jodl, negdašnji komandant nemačke vojske i Hitlerov prvi operativac, podneo je savezničkom sudu jedan ratni izveštaj Vrhovne komande Vermahta. U njemu se doslovno navodi “da je general Mihailović u gerilskim borbama protiv nemačke vojske, svakog dana, tokom 1942. i 1943, gubio prosečno od 15 do 30 vojnika”.

U tom istom dokumentu, koji na generala Mihailovića svaljuje i sve posledice ratnog prava zbog streljanja na hiljade Srba, nalaze se i opisi “stalnih hapšenja u Beogradu, kao i neprekidnih streljanja talaca, usled Mihailovićevih napada, i prepada, na nemačku ratnu silu”.

Ovo je izjava, pod zakletvom, nemačkog generala Majsnera na javnom suđenju u Beogradu, 13. decembra 1946. Upitan zašto je pobijen tako veliki broj Srba, on je odgovorio:

“Ja nisam činio ništa drugo, sem svoje dužnosti, kao vojnik. Poznata mi je sudbina koja me čeka: vešala ili streljački vod! Prema tome, govoriću samo istinu“!

“Komunisti su krivi za te zločine. Za žaljenje je da je tako veliki broj nevinih ljudi likvidirano kao rezultat represalija koje su Nemci poduzeli izvršavajući naređenja svojih pretpostavljenih. Ali ne sme se zaboraviti da su izazivači tih stradanja bili komunisti, koji nikad nisu imali hrabrosti da prihvate borbu sa nemačkim oružanim snagama, već bi se sjurili niz planine u gradove, i sela, ubijajući nekoliko nemačkih činovnika i, pred nastupanje nemačkih snaga, opet bi se povlačili u šumu“.

Kada je pukovnik Fuks, nacistički policijski pukovnik i šef Gestapoa za Srbiju, upitan o vezi generala Mihailovića sa Gestapom, njegov odgovor je glasio:

“Ne samo da Gestapo nije imao nikakve veze sa generalom Mihailovićem već ga je uvek smatrao neprijateljem broj jedan nemačkog naroda.“

„Ljudi u pokretu generala Mihailovića su proganjani i okrutno kažnjavani od strane Gestapoa, i Nemci su uvek verovali da je njegov nacionalni pokret u Srbiji predstavljao najveću opasnost po sigurnost nemačkih trupa na Balkanu. Sem toga, upravo je taj pokret bio najštetniji po Nemce”.

• Posle ove izjave pukovnika Fuksa, sudski proces je prekinut. Nakon kratke pauze, predsednik Sudskkog veća, pukovnik Đorđević, je naredio da se sudnica isprazni. Posle toga, suđenje ovoj dvojici nacističkih lidera odvijalo iza zatvortenih vrata.

Na čelu „nemačke“ privrede u Jugoslaviji, zatim ograničen na Srbiju, kao jedini privredni rezervoar, nalazio se inženjer Franc Nojhauzen. Na beogradskom suđenju Nemcima za ratne zločine, tužilac Minić, javnosti radi, podvlači: “Nemački Rajh nije mogao iz Srbije izvlačiti hranu, zato što vam to nisu dale naše borbene partizanske jedinice”.

Tu komunističku propagandnu floskulu Nojhauzen mirno rasvetljava ovim rečima:

“Mi partizane, ili komuniste, u Srbiji nismo ni osećali. Ako su naša slagališta bila stalno napadana, pljačkana ili uništavana, to je bila krivica Mihailovićevih ljudi, a ne partizana. Oni su ispred nas zatvarali sve puteve do sela i magacine, te tako onemogućavali svaki nemački izvoz iz Srbije”.

Tu se kida dalji Nojhauzenov iskaz, jer je i njemu reč oduzeta, iako u njegovim delima ni komunisti nisu mogli pronaći nikakav težak zločin, te je i pušten iz zatvora, da bi kasnije umro u svom slobodnom Minhenu. Inače je grupi od 12 optuženih nemačkih komandanata, koji su službovali na Balkanu, suđeno u periodu od 18. jula 1947 – 18. februara 1948, što je ukupno 117 dana, pročitano 1.025 dokumenata, saslušano 678 svedoka i napravljen transkript na 9.556 strane.

Svi su dobili zatvorske kazne, ili oslobođeni, jedino Beme izvršio samoubistvo pre izricanja presude. Frenč i Kunce pokazivali su kopije komunističkih naređenja da se unakažuju nemački vojnici. Sud ih je oslobodio krivice i pustio na slobodu.

Komunistička inkvizitorska istraga uložila je svu kominternovsku pamet da pronađe i dokaže bar i jedan neoboriv dokaz Dražine saradnje s Nemcima! Ali nije išlo. I tu leži razlog zašto su nemački ratni krivci tako kasno izvedeni pred sud, i zašto nijedan od njih nije iskorišćen protiv Mihailovića na suđenju, ili pretresu.

Tu leži i razlog čestih isključenja javnosti za vreme njihovog suđenja, kako bi svet o Đeneralu što manje čuo, i to iz usta najmerodavnijih svedoka i Mihailovićevih zakletih neprijatelja.

Ali u tom grmu leži i povod velikom preokretu prema srbskom Đeneralu, koji će mu za manje od dve godine doneti rehabilitaciju i vratiti na pijedestal najvećih pobedničkih komandanata u Drugom svetskom ratu. Naime, američki predsednik Truman posmrtno ga odlikujući Ordenom “Legion of Merit”, najvišeg stepena, 29. marta 1948. godine, u tekstu obrazloženja napisao: “General Mihailović, i njegove snage, uprkos nedovoljnom snabdevanju, i boreći se pod izuzetnim teškoćama, materijalno su doprineli savezničkoj stvari i bili sudeonici u izvojevanju konačne savezničke pobede”.

Dakle, posmatrajući strategijsku radnju – komandovanje, u Drugom svetskom ratu u drugoj polovini 1944. godine, kao da se preslikao završetak Prvog svetskog rata, kada je srbsko komandovanje probojem Solunskog fronta septembra 1918. godine odlučilo njegov ishod!

I 26 godina kasnije, đeneral Mihailović, naređuje mobilizaciju septembra 1944, a kao posledicu toga u njegovom štabu se pojavljuju izaslanici Vrhovne komande Vermahta za Jugoistok, nudeći kapitulaciju snaga na Balkanu!

Da je Saveznička vrhovna komanda prihvatila Đeneralov predlog, rat bi se završio te 1944. godine i mnogi životi bi bili spaseni. Ali nije iz političkih razloga, koji će proizvesti “gvozdenu zavesu” i produžetak genocida nad Srbima i uništenje i one pobedničke vojske sa Solunskog fronta! To je bilo jasno generalu Mihailoviću da se može dogoditi pa više nije ni insistirao da Srbska armija JVuO nastavi borbu protiv Nemaca.

Ali moralo je doći do “Informbiroa” 1948. pa da bi tadašnje faktičko stanje na jugoslovenskom i balkanskom operacijskom prostoru Saveznici priznali dodeljujući Orden Đeneralu. Iako je to slaba uteha za srbskog glavnokomandujućeg, koja će mu vremenom istorija ionako potvrditi zasluge nacionalnog heroja, za nacionalnu inteligenciju to je više nego čvrst oslonac da se kroz Ravnogorske ciljeve aktuelizuje srbsko nacionalno pitanje prema zaslugama u oba svetska rata. Ali, očevidno, kao da se to ne može bez povratka nacionalnoj tradiciji, bez – MONARHIJE!

Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!

Dnevni Puls/vidovdan.org