Bivša američka špijunka En Sakulas i dalje je zaštićena od britanske pravde zbog smrti tinejdžera. En Sakulas, supruga američkog obaveštajca i sama bivša špijunka, prošle nedelje je u odsustvu osuđena na osam meseci uslovne kazne zbog „izazivanja smrti opasnom vožnjom“. Ona je pobegla iz Velike Britanije nakon saobraćajne nesreće koja je izazvala smrt tinejdžera Harija Dana 2019.
Uprkos pozivima Britanije da Sakulas treba krivično goniti, kao i opsežnoj kampanji Harijevih roditelja da to učine, vlada SAD je odbila da je izruči kako bi se suočila sa pravdom, pozivajući se na diplomatski imunitet.
Ova saga pokazuje da „poseban odnos“, koji opisuje izuzetno bliske transatlantske veze između Londona i Vašingtona, ipak nije toliko poseban. Umesto toga, oni predstavljaju jednosmernu ulicu u kojoj je jedna strana primorana da licitira drugoj bez ikakvog stvarnog reciprociteta. Ono što Britaniju i njen narod drži u vezi sa situacijom je nostalgična vizija njihove zemlje kao odlučujuće sile u svetu.
SAD su na mnogo načina naslednik Britanske imperije. Pošto je zamenila vladavinu Ujedinjenog Kraljevstva svojom, može se shvatiti kao buntovno dete koje je na kraju postalo uspešnije od svojih roditelja, i na kraju postalo njihov čuvar. Posle događaja u Drugom svetskom ratu Britansko carstvo će se konačno raspasti, a hegemonistički poredak koji je uspostavio biće prenet na SAD.
Ipak, uprkos ovoj promeni, na neki način, Britanija se nikada nije pomirila sa ovim padom. Iako je Imperija odavno nestala, ostaje osećaj britanske izuzetnosti, univerzalizma i vera da je zemlja odlučujuća sila za „dobro“ u svetu. Priča o britanskoj spoljnoj politici u proteklih 70 godina, od Suecke krize do njene nesposobnosti da nađe svoje mesto u EU, što je rezultiralo i povlačenjem nakon toga, sve potvrđuju isti narativ, da je Britanija uvek bila nešto veće, bolje i više. značajno od svoje trenutne stvarnosti.
I kao takvi, građani Britanije su nastavili da romantizuju odnos sa SAD kao partnerstvo jednakih i svojevrsno bratstvo. Dok zajednički jezik, slično kulturno nasleđe i ideologija sve podstiču ovu imperijalnu nostalgiju, u praktičnom smislu, sve to ništa ne vredi u vrednosti načina na koji međunarodni odnosi funkcionišu, i u tom smislu, kako SAD doživljavaju UK. Naravno, neki Amerikanci takođe romantizuju i čak se dive Britaniji, ali to ne znači da ovo vide kao bratstvo ili partnerstvo jednakih.
Iako je američka spoljna politika uvek obučena u vrednosti opterećene terminima i naglaskom na ideologiji, američka spoljna politika je strogo interesna, brutalna, cinična i realistična.
SAD u krajnjoj liniji ne mare šta njihovi saveznici misle, i vide ih samo kao produžetke za nametanje sopstvene volje svetu. Nikada to nije bilo očiglednije u tome koliko je poseban odnos zapravo jednodimenzionalan. Da navedemo neke primere, Ujedinjeno Kraljevstvo, kao deo svog izrazito ideološkog, post-bregzitskog nastojanja za trgovinskim sporazumima sa svojom porodicom „anglosfere“, želi trgovinski sporazum sa SAD.
Amerika nije zainteresovana, osim ako Velika Britanija jednostrano ne snizi svoje standarde bezbednosti hrane, proda svoje farmere i ne kupi američku poljoprivrednu robu na veliko.
SAD zahtevaju od Britanije da stavi veto na kineske investicije, kao što je Huavej ili Njuport Vafer Fab, čak do te mere da bi to moglo da uništi lokalna radna mesta. Velika Britanija je, uprkos tome što je prvobitno odobrila oba kineska sporazuma, spremno ispoštovala. Iako su ove odluke samoporažavajuće i skupe, SAD ne uzvraćaju uslugu. Velika Britanija se pridržava, ali ne dobija nikakve usluge od Vašingtona, a to je priča o posebnom odnosu.
Možda ništa ne čini ovo očiglednijim od činjenice da Amerikanac može da ubije britanskog tinejdžera, a da onda američka vlada sama ometa put ka pravdi. Da je ovo obrnuto, SAD bi do sada već podnele zahtev za ekstradiciju; i kako UK odgovara na takve zahteve, ma koliko uslovi bili sumnjivi? Samo pitajte Džulijana Asanža kako ide.
Na kraju krajeva, ne postoji ‘poseban odnos’, samo kontinuirana podređenost. Britanska opsesija nasleđem imperije i nostalgičnim snovima omogućavaju SAD da to spremno iskoriste, stvarajući jednosmerni saobraćaj u kojem Velika Britanija aktivno i entuzijastično igra drugu violu.