Tobdžija Radoje - Odlikovani junak u ratu, a siromah u miru

Radoje je uoči rata bio trgovački šegrt, mlad, mukotrpno radio, pa uspeo da otvori svoju trgovačku radnju. A kada se zaratilo i kad je napadnutu otadžbinu od neprijatelja valjalo braniti, izuzetnom hrabrošću se istakao i najviše ordenje stekao.

Ratna sreća ga je pratila, iz rata se kao junak svojima vratio. Ali u miru se nije snašao: od gazde trgovca puki siromah je postao.

To je životna priča Zlatiborca Radoja Žunića, u Velikom ratu ovenčanog Zlatnim ordenom Karađorđeve zvezde s mačevima i Zlatnom medaljom za hrabrost „Miloš Obilić”. O njemu (kao i o mnogim drugim znamenitim ličnostima poreklom iz ovog kraja) piše Milisav R. Đenić u „Biografskom leksikonu Zlatibora”.

Radoje potiče iz zemljoradničke porodice Milisava i Poleksije Žunić iz Krive Reke. U ovom planinskom selu se rodio 15. juna 1885. godine.

„Rano je napustio roditeljski dom i otišao u Šabac, gde se prihvata teškog šegrtskog posla u jednoj trgovinskoj radnji. Uz mukotrpan rad i mnoga odricanja uspeva da otvori svoju radnju i postane trgovac”, piše o Žuniću u „Biografskom leksikonu Zlatibora”.

A onda se zaratilo: prvo u balkanskim ratovima za slobodu neoslobođenih krajeva Srbije, potom u Prvom svetskom ratu za odbranu svoje zemlje. Mladi trgovac Radoje, koji je u vojsci bio artiljerac, nije ni slutio da će sedam mladalačkih godina provesti na krvavim ratištima: „Odazvao se pozivu otadžbine i 1912. krenuo u rat kao nišandžija prve baterije Drinskog poljskog artiljerijskog puka drugog poziva, sa svojom jedinicom prošao sedmogodišnji put.”

Grmljavina topova ledila je krv u žilama svuda gde se u ratnim sukobima Radoje Žunić zatekao. Ali on nije strahovao, na neprijateljske napade je preciznim pogocima umeo da uzvrati. Upamćeno je i u knjizi opisano njegovo junaštvo u prvoj godini Velikog rata.

„Tokom jedne borbe na Drini 1914. pokazao je izuzetnu hrabrost. Video je da se neprijateljska pešadija brzo približava i podilazi njegovoj bateriji. Artiljerci nisu imali pušaka da se suprotstave pa je nastala pometnja. Zahtevano je da se upotrebi zaprega i napusti položaj. Ali hrabri Radoje odlučuje da se suprotstavi neprijatelju. Usledila je snažna, ubrzana paljba kartečom, trajala je sve dok nije stigla četa naše pešadije. Zlatiborski Tanasko Rajić odbranio je svoje topove.”

Žunić je sa svojom baterijom branio pešadiju i prilikom povlačenja u jesen 1915. godine. „Štitio je sve do Peći, a dalje se nije moglo. Plakao je kada su topove morali survati u Bistricu. Kasnije je u Mikri kod Soluna primio nove francuske topove sa kojima se borio do kraja rata.”

Pročitajte još:

Sedam ratnih godina Radoje je tako pregurao i po oslobođenju kući se vratio. Ponovo se trgovine prihvatio, prvo s promenljivom srećom. A kako su godine prolazile lošije mu je išlo u poslu. Nije bio uspešan i snalažljiv u trgovini kao u ratu. U vreme ekonomske krize sve slabije poslovanje dovodi ga do bankrota.

„U vojnom dosijeu Radoja Žunića stoji: Ne poseduje nikakvo imanje, nema kuću, ne plaća porez jer ne radi. Postao je puki siromah. Sa suprugom Anicom, rođenom Belić, živi sa 100 dinara, koje, po rešenju Komande Drinske divizijske oblasti, prima na kasi prvog pontonirskog puka.”

Tako je u gradu na Savi, zaključuje Milisav R. Đenić, ostala samo tužna priča o vitezu sa zlatnim ordenom i propalom šabačkom trgovcu. Pod Zlatiborom ga i sada pominju – jedna ulica u Krivoj Reci nosi ime junaka Radoja Žunića.

Pratite Portal Dnevni Puls na Fejsbuku i Viberu!

Dnevni Puls/politika.rs