Drugog dana Božića, na praznik Sabora Presvete Bogorodice, u sredu 8. januara 2025. godine, Njegovo Preosveštenstvo vladika Metodije služio je Svetu Arhijerejsku Liturgiju u hramu Roždestva Hristovog, u Mojkovcu.
Sasluživalo je sveštenstvo i monaštvo Eparhije uz molitveno učešće vjernog naroda.
Veliki i radosni praznik Rođenja Bogomladenca Hrista, koji je slava hrama u Mojkovcu, čestitao je Preosvećeni vladika Metodije, pozdravivši sabrane sveradosnim pozdravom: Mir Božji, Hristos se rodi!
„Nazdravlje vam slava ovog divnog hrama u ovom divnom i mučeničkom gradu, svi mi koji smo se ovdje sabrali sa svih strana, ponajviše iz Mojkovca, da nam blagodat Božja ovog praznika i ručice Bogomladenca nas blagoslove i zakrile, da nas urazume i daju nam snage da budemo ljudi. Sjećamo se danas Presvete Bogorodice, Crkva je praznuje, Njen sabor kao One najzaslužnije kroz Koju je ispunjen domostroj spasenja ljudskog, zamišljen još u prevječnom planu Božjem, prije stvaranja svijeta.
Onaj kojeg je prije danice rodio, kaže pjesma, Gospod se zakleo i nije se raskajao da će sve učiniti da spasi rod ljudski, jer nam je poslao Sina svoga Koji je jerej, sveštenik vo vjeki po činu Melhisedekovom, tako kaže pjesma liturgijska na malom vhodu“.
„A onda, kao što to uvijek biva kada dođe svjetlost u ovaj svijet, pokušava tama sa svih strana da tu svjetlost uguši. Mali Hristos kad se rodio, ne u dvorima carskim, velikim dvoranama, u svili i kadifi, nego je izabrao pećinu hladnu i jasle da u njima povijen bude i da time pokaže kome je došao. Došao je svima, a ponajviše sirotima, ucvijeljenima, marginalizovanima koji su na rubu okvira društvenog i socijalnog života.
Pastiri su Ga prvi vidjeli, a mudraci sa Istoka, koji nisu bili Judeji, iz izabranog naroda tražili su Ga i njima je bilo javljeno kad će se roditi, a po anđelu koji ih je vodio, toj zvijezdi vitlejemskoj došli su pred pećinu da Mu se poklone i time Mu se poklonilo cjelokupno čovječanstvo kroz te ljude, svi društveni slojevi, i pastiri, i mudraci i bogati ljudi. I angeli su pjevali pjesmu: Neka je slava na visini Bogu, a na zemlji mir, da jednom napokon bude i među ljudima blagovoljenije, dobra volja, ljubav i milost da zavlada u našim odnosima“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Dodao je da oni carevi koji se zacare u svoj svojoj sili, u svakom vremenu, pa i u ondašnjem, tražo je da vidi koji je to car o kome govore ti mudraci sas Istoka i propovjedaju da se rodio.
„Tražio je da vidi koji je to koji se rodio da ga ne bi ugrozio i da ga ne bi sa tog njegovog položaja sile, moći i zemljaske vlasti uklonio. Kad je javljeno, kao što znate u Jevanđelju piše, mudracima od strane angela da se vrate drugim putem u svoje zemlje, da ne kažu Irodu gdje je taj mali car koji se rodio, jer je on to tako njima rekao da bi mu se, tobože, i on poklonio, onda je Irod kad je vidio da su ga prevarili mudraci i da ga nisu obavjestili gdje je taj mali car, raspitavši se, pobio i poklao svu djecu od dvije godine i mlađe, da bi među tom poklanom djecom zaklao i tog malog cara koga se bojao, kaže vladika Metodije, pa nastavlja…
I, kao što uvijek to biva kad se digne sila ovoga svijeta da protjera svjetlost i ono što je božansko u ljudima, ta sveta porodica, a taj spomen na današnji dan se opominjemo, pobjegla je u Egipat iz Izraela, današnje Palestine i tamo su bili nekoliko godina.
Onda, opet, po javljanju anđela, vratili su se u Judeju, pa otišli u Galileju jer je, kad je umro taj opaki car Irod, na njegovo mjesto Arhelaj sin mu se zacario, koji je po zlu jednak ocu bio“, navodi vladika Metodije.
„Zato je Josif odveo porodicu na sigurnije mjesto, u Nazaret u svoj dom i tamo nastavio da živi da bi se ispunilo i ono u Pismu što je pisano da će se, iako u Vitlejemu rođen, Nazarećaninom nazvati. Uvijek je to bilo kroz istoriju, svakog naroda zemaljskog, pa i ovog našeg da, kada god, dođe neka sila sa strane da pogazi onu svjetlost božansku u jednom narodu, tako se desilo i onih dana kojih se mi danas opominjemo u Prvom svjetskom ratu kada je Austrougarska sila najala da zgazi mali srpski narod koji joj se našao na putu za ostvarenje njenih imperijalnih ciljeva i interesa.
Ti mali ljudi, koji su bili mali samo po bogatstvu i po broju, ali veliki po tome što su slijedili za velikim djelima i za velikim Bogom, za pravdom i istinom, kao što je jedan pjesnik rekao: Oni su bili zatočnici slobode i vjere, nisu mogli toga da se oslobode, niti su htjeli i stali su na put toj ogromnoj imperiji ovdje, u ovom gradu, u ovim stranama i brdima oko nas i zadržali ih koliko je bilo potrebno da bi sveta porodica otišla u svoj Egipat, to jeste srpski cjelokupni narod sa svojim kraljem i vojskom izbjegao preko Albanije u slobodnije krajeve dok ne prođe, dok ne umre Irod pa da se ponovo vrate u svoj dom“, naveo je vladika Metodije.
Sve, po Vladikinim rečima, ima duboku simboliku, svaki život pojedinačno, naše zajednice i naroda, jednim delom, oslikava Hristov život.
„Oslikava ga u onoj mjeri u kojoj mi za Njim idemo i u kojoj mjeri Njegove zapovijesti ispunjavamo i postajemo jedno s Njim. Onda kada se naš narodi ideološki dijelio, u skorijim vremenima, i u onim, u Drugom svjetskom ratu pa sve do današnjeg dana, zapamtite, uvijek je, bez obzira na kojoj se strani našao u tim podjelama, jednako stradao. Kada su bili partizani i četnici, partizani su izdani bili od onih koji ih je vodio, Tita, a četnici bili izdani od one kraljeve vlade u Londonu, jednako su stradali“.
„Moj đed, koji je bio četnik, jednako je bio u logoru njemačkom kao što su bili i Srbi koji su bili u partizanima ubijani od fašista i u fašističkim logorima završavali. I posle rata, jednako su Srbi, koji su izdani od titokomunizma bili, završavali u drugim logorima, Golom otoku i drugim kazamatima i uvijek stradali samo zbog toga što su bili Srbi, koliko god to oni znali ili ne znali, noseći u sebi ono sjeme i onu klicu i svjetlost svojih predaka koju su posisali majčinim mlijekom i naslijedili živim otačkim predanjem“, kazao je Preosvećeni Episkop Metodije.
To se dešava, konstatovao je on, dešava do današnjeg dana.
„Zapamtite, kada god mi odstupimo od duhovne zajednice koja nas je rodila, tada prestajemo da budemo i da se zovemo onim imenom kojim su se zvali naši preci. Iako neko misli da je to samo danas, neka politička floskula ili prestrojavanje ili prestrukturiranje, to je puno dublja duhovna kategorija koja nema veze sa ovim ideološkim i političkim razmiricama koje hoće da nam poture kao da se samo na tome zasniva naše opredjeljenje.
Ako toga ne budemo svjesni i ako se ne opomenemo naših predaka koji su upravo to branili ovdje, na ovim brdima i padinama, i dobili su tu bitku, jer su ostvarili svoj cilj – sačuvali su slobodu koja je došla koju godinu kasnije i sačuvali su svoju vjeru i sačuvali su svoje ime. Nisu postali neko drugi, ostali su oni kakvi su bili njihovi preci, naši preci i ono što su dobili u nasleđe predali su nama“.
„Mi nemamo pravo da se s tim igramo. Ni ono što smo primili, ako ne možemo da umnožimo, da preobrazimo i još više osvjetlamo božanskom blagodaću i da predamo drugim generacijama, ne smijemo da to pogazimo, jer to su čuvali oni koji su životima svojim platili cijenu te slobode i vjere istinske pravoslavne koju nosimo i imena našeg kojim se dičimo.
Ovaj praznik da nas osvijetli, umudri, da ne klonemo duhom, jer je i Bog kao mladenac bježao od Iroda, vraćao se, nije odustajao, propovjedao narodu, raspet i porugan bio, a onda pogreben i vaskrsnuvši vaznio se i sjeo sa desne strane Oca u tijelu čovječijem. Nikad se ne bi tvorevina Božja, koja je kroz drugo lice Svete Trojice, upravo kroz Hristosa Koji se ovaplotio, je stvorena jer sve što je stvoreno Njime je i kroz Njega stvoreno i sve što je postalo ništa nije postalo a da kroz Njega i Njime nije postalo.
I On je ušao u svoju tvorevinu i postao jedan od nasda bi se to tvarno i čovječansko u Njegovoj ličnosti spojilo i sjedinilo sa božanskim“, poučavao je Vladika, zaključivši:
„Drugog načina nije bilo, niti ga može biti da se božansko i tvarno,čovječansko sjedini osim u liku Hristovom. Zato je On jedini Spasitelj, jedino se kroz Njegov lik možemo spašavati, a On nije postao bogočovjek, jedan od nas, samo privremeno, za određeno vrijeme da bi nas spašavao, nego na svu vječnost i kao takav sjeo sa desne strane Boga i Oca na prestolu nebeskom da bi pokazao naše naznačenje i predodređenje šta je nama Bog naznačio i predodredio kakvi treba da budemo.
Srećan vam praznik, još jednom, neka ovaj grad Bogomladenac i Njegova blagodat, Majka Božja preobraze da bude najljepši grad u svom ovom prostoru, u ovoj zemlji i šire, da budete primjer svim drugim gradovima kakav treba i zajednica i grad da budu i da budete dostojni potomci svojih slavnih predaka“, rekao je vladika Metodije.
Na kraju Liturgije, odslužen je mali pomen junacima Mojkovačke bitke i serdaru Janku Vukotiću.
Mali pomen služen je i kod spomenika junacima Mojkovačke bitke.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/aloonline.me