Anunaki: Ko su bila ta bića iz teorije drevnih astronauta? (Prvi Deo)

Moderna era je bila svedok neverovatnog porasta popularnosti svih oblika medija koji se tiču mitologije drevnih Mesopotamaca.

Podsticanje ovog sve većeg trenda su spisi brojnih istraživača koji predlažu veze između nekoliko ciklusa sumerskih mitova i teorije da je ljudsku rasu konstruisala ili stvorila grupa vanzemaljskih bića.

Poznato kao Teorija drevnih astronauta, ovo polje se u velikoj meri oslanja na prevode klinastih ploča koje je navodno napravio Zakarije Sitčin, čija serija knjiga Zemaljskih hronika čini osnovu na kojoj je izgrađena moderna crkva vanzemaljskih bogova.

Centralno mesto u Sičinovom narativu je grupa mitskih bića koji su poznati kao Anunakiji, za koje je tvrdio da su ukrstili svoj DNK sa DNK Homo erektusa da bi stvorili čovečanstvo, u svrhu korišćenja ljudi kao robova za kopanje zlata i drugih minerala.

Danas se ovi Anunakiji često prikazuju kao ekvivalenti starozavetnom Bogu tvorcu.

Anunakiji su stvorili ljude?

Ali šta zapravo klinasti korpus govori o Anunakijima i drugim sličnim bićima? Kako je verzija ovih bića i njihovih aktivnosti predstavljena u medijima Drevnih astronauta u poređenju sa onim kako su oni zaista bili predstavljeni u drevnom svetu?

Kraljevska Krv

Za početak, Anunaki se prevodi kao „kneževska krv“ ili „Anuovo seme“, a ne „oni koji su sišli“ ili „oni koji su došli sa neba na zemlju“, kako mnogi savremeni izvori tvrde.

Anunaki su „sumerska božanstva starog prvobitnog vremena;“ panteon bogova koji su bili deca boga neba Anua i njegove sestre Ki.

Značajno je da su neki naučnici shvatili da bi Anunakije trebalo prikladnije smatrati polubogovima ili polubožanskim bićima.

Očigledno, Anuova sestra Ki se prvobitno nije smatrala božanstvom i status boginje joj je pripisan tek mnogo kasnije u istoriji ciklusa mita.

Akadski cilindrični pečat koji datira oko 2300. godine pre nove ere i prikazuje božanstva Inanna, Utu i Enki, tri člana Anunnakija

Kao što je objasnio Vilijam Klauser:

Neki autoriteti postavljaju pitanje da li se Ki smatrala božanstvom jer nema dokaza o kultu, a ime se pojavljuje samo u ograničenom broju sumerskih tekstova o stvaranju. Semjuel Noa Kramer poistovećuje Ki sa sumerskom boginjom majkom Ninhursag i tvrdi da su oni prvobitno bili ista figura. Kasnije se razvila u vavilonsku i akadsku boginju Antu, suprugu boga Anua (iz sumerskog An).

U suštini, to bi značilo da su Anunaki rođeni u zajednici između boga neba i smrtne žene, koja je kasnije obožavana u mitskim tradicijama.

Četiri statuete od legure bakra koje datiraju u c. 2130. pre nove ere, koji prikazuje četiri drevna mesopotamska boga, koji nose karakteristične rogate krune.

Od praha do praha

Štaviše, „Ki“ je sumerski znak za „zemlju“, a Anuova supruga se ponekad smatra personifikacijom same zemlje.

Ovo je slično biblijskoj tradiciji, gde su smrtnici stvoreni od praha zemaljskog (Postanak 2:7). Koncept grupe polubožanskih bića rođenih od smrtnih žena veoma je sličan biblijskoj i vanbiblijskoj tradiciji nefilima.

Jedan od najstarijih tekstova koji se najviše pominju u kojima se opisuju Nefili je Vanbiblijska knjiga Prva Enoha koja se pripisuje patrijarhu Enohu, Jaredovom sinu i ocu Metuzalema.  Enoh se danas smatra apokrifnim tekstom i većina mejnstrim teoloških institucija ga odbacuje, ali to nije uvek bio slučaj.

Mnogi od ranih crkvenih otaca, kao što su Atinagora, Kliment Aleksandrijski, Irinej i Tertulijan, prihvatili su knjigu kao sveto pismo, a među svicima sa Mrtvog mora pronađeni su fragmenti od 10 primeraka knjige Enoha na aramejskom.

Prva knjoga Enoha se takođe citira u biblijskoj knjizi o Judi, a procenjuje se da postoji još nekoliko stotina referenci u samom Novom zavetu.

Isus Navin 1:1 kako je zabeleženo u kodeksu Alepa, 10. vek nove ere

Sinovi Božiji, kćeri čovečije

Najpoznatiji delovi Prve Enohove knjige sadrže razradu određenih događaja pre potopa zabeleženih u Bibliji (posebno 6. poglavlje Postanka, stihovi 1-4).

Prema prvoj knjizi Enoha, grupa od 200 palih anđela poznatih kao Čuvari, predvođena osobom po imenu Semjaza sišla je na planinu Hermon, gde su se zakleli očevim lozama sa ljudskim ženama.

Svaki od njih je „uzeo sebi ženu, i svaki sebi izabrao jednu, i oni su počeli da ulaze u njih i da se s njima razmnožavaju“, zajednica koja je rezultirala rođenjem „velikih divova“.

Ovi giganti su na kraju „potrošili sve zalihe ljudi“, i „kada ljudi više nisu mogli da ih izdržavaju, divovi su se okrenuli protiv njih i progutali čovečanstvo“. (Prva knjiga Enoha, gl. 6-7)

Ove aktivnosti izazivaju akciju Boga, koji proklinje divove da ratuju jedni protiv drugih „da unište jedni druge u borbi“, i šalje arhanđele da vežu vođstvo Čuvara „u doline zemlje“. (Prva knjiga Enoha 10)

Kao što je danas dobro poznato, hebrejski tekstovi govore o moćnim bićima koja su rođena od Čuvara kao Nefilima.

Lokacija svetilišta Anunakija

Naučnici su otkrili duboke sličnosti između mitologija Anunakija i Nefilima.

Edvard Lipinski je 1971. objavio naučnu analizu nekoliko drevnih tekstova, uključujući starovavilonsku verziju Epa o Gilgamešu, svi koji sadrže važne detalje koji otkrivaju pravu lokaciju svetilišta Anunakija u drevnoj istočnoj misli i kosmologiji.

Lipinski je otkrio da:

U stvari, starovavilonska verzija (Epa o Gilgamešu) poistovećuje Hermon i Liban sa prebivalištem Anunakija.

On naglašava redove 12-21 starobabilonskog Gilgameša, koji govore o uništenju Humbabe, čuvara prebivališta bogova od strane Gilgamešovog pratioca Enkidua, nakon čega u tekstu stoji da su njih dvojica „prodrli u šumu, otvorio tajno prebivalište Anunakija.

Dok kasnije mitologije sugerišu alternativne lokacije za dom Anunakija, Lipinski objašnjava da najstariji mesopotamski i bliskoistočni hananski tekstovi ukazuju na kedrovu šumu planine Hermon:

…tragovi starije tradicije mogu se naći u pominjanju planine koja je bila prebivalište bogova, a čiji pristup je sakrivala Kedrova šuma čiji je čuvar bio Humbaba. Verujemo da je ova planina bila Anti-Liban-Hermon… Južni lanac Anti-Libana je stoga verovatno planina u čijim udubljenjima su boravili Anunakiji prema starovavilonskoj verziji Gilgamesovog eposa. U starovavilonskom periodu Anunakiji su još uvek bili bogovi uopšte….planu Hermon bi stoga trebalo poistovetiti sa prebivalištem bogova.

Snežna planina Hermon

Gde se Nebo i Zemlja spajaju

Lipinski ukazuje i na činjenicu da se planina Hermon smatrala čuvarom međunarodnih ugovora u antičkom svetu i povezuje ovu tradiciju sa zakletvom koju su Stražari položili uPrvoj knjizi Enoha. Uključujući apokrifne tekstove kao što su Zavet dvanaest patrijaraha i  Enoha u svoju studiju, Lipinski zaključuje:

Planina Hermon je kosmička planina koja spaja zemlju sa najnižim nebom. Ista koncepcija leži iza epizode o sinovima Božijim u Knjizi Enohovoj. Nebeska bića se okupljaju na vrhu planine Hermon jer je ovo planina bogova, hanaanski Olimp.

Planina Hermon se nalazi na južnom kraju planinskog lanca Anti-Liban, koja se prostire na granicama Sirije i Libana.

Najviši vrh Hermona dostiže 2814 metara. Područje obiluje drevnim oltarima koji sežu u prošlost milenijumima, i još uvek je bio domaćin svetilišta i rituala još u vreme Konstantina Velikog.

Od daljeg značaja je činjenica da je Gilgameš bio poznat u antičkom svetu po dobijanju znanja iz prepotopnog (ili „prepotopnog“) sveta, kao što navodi Ugaritski ep o Gilgamešu (redovi 5-9):

Svuda je istraživao sedišta moći, poznavao je celokupnu mudrost o svim stvarima. Onaj koji je putovao dalekim putem u Uter-napisti, koji je prešao okean, široko more, sve do izlaska sunca: doneo je vesti iz pretpotopnog doba.

Ovi odlomci nam donose puni krug sa Lipinskim tumačenjem starovavilonske verzije epa o Gilgamešu, gde je drevni kralj putovao na planinu Hermon, prebivalište Anunakija…

Drugi Deo na dnevnipuls,com

Pratite nas na društvenim mrežama FejsbukTelegram i Tviter

 

Izvor: Ancient Origins