Astrobiolozi: Da bi smo pronašli vanzemaljce moramo razotkriti Jupiter

Astrobiolozi žele jednu stvar iznad svega: da pronađu dokaz o vanzemaljskom životu. To je, naravno, lakše reći nego učiniti.

Prostor je ogroman. Zvezde, planete i meseci su bezbrojni. Vide samo ono što sa dostupnim teleskopima mogu videti i ono što su svemirske sonde snimile.

Ali pomaže da se suzi pretraga.

U tom cilju, astrobiolozi u timu koji je predvođen Artemom Agičinom, sa Univerziteta Eks-Marsej u Francuskoj, skrenuo je pažnju na Jupiter. On je jedna od čudnijih planeta u našem solarnom sistemu.

Razumevanje planetarne formacije je ključno za predviđanje nastanjivosti planeta i potrage za vanzemaljskim životom, što predstavlja glavni cilj astrobiologije – rekao je Agičin

Agičineova nova studija, nedavno recenzirana i objavljena u časopisu The Planetary Science Journal, pojavila se 2. maja.

Jupiterova atmosfera verovatno ne može da podrži život, barem ne život kakav trenutno poznajemo.

Dakle, logično je da planete poput Jupitera takođe ne bi trebalo da podržavaju život. Ako možemo da shvatimo odakle je planeta došla i kako je postala tako nesposobna za život, mogli bismo da isključimo, u našoj potrazi za vanzemaljcima, neke od otprilike 5.000 obližnjih „egzoplaneta“ u zvezdanim sistemima koji nisu naš.

Niko nije sasvim siguran kako se tačno formirala peta planeta od sunca i kako je dospela tamo gde jeste.

Najstarija i najveća od naših sedam susednih planeta, uglavnom je gasovita po zapremini, sa uzavrelom atmosferom vodonika i helijuma debljine 3218 km i ispresecanom oblacima protkanim kristalima amonijaka. To je atmosfera za koju većina astrobiologa veruje da je negostoljubiva za živa bića.

Samo dve sonde su izbliza posetile ogromnu, gasovitu planetu u poslednjih 25 godina. NASA-ina sonda Galileo između 1995. i 2003. i misija Juno od 2016. do 2018. Koristeći podatke iz tih sondi, kao i drugih letećih misija, Agičin i njegov tim su napravili sofisticirani kompjuterski model za koji se nadaju da može precizno pratiti formiranje Jupitera počevši oko 4.6. pre milijardu godina i takođe zacrtati njegovo kretanje kroz Sunčev sistem.

Model kombinuje mnoga otkrića iz niza svemirskih nauka. Postoje pravila kako se led i para ponašaju u svemiru, posebno u neposrednoj blizini zvezde. Postoje i pravila o tome kako se primordijalne svemirske stene spajaju da bi formirale jezgra planeta, i kako ta stenovita jezgra sakupljaju gas iz maglina kroz koje prolaze pre nego što se slegnu, proizvode magnetna polja i čine odraslu planetu.

Primjenjujući svoj model na podatke iz Galilea i Juno, Agičin i njegov tim su zaključili da je Jupiter možda bio nemirna planeta u mladosti, kretala se prema, a zatim udaljavala se od Sunca dok se postepeno transformisala u gasovitog diva koji je verovatno neprijateljski nastrojen prema životu koji mi sada znamo.

Ako tim može da potvrdi svoje zaključke putem sve boljih teleskopa i budućih sondi, isti model može primeniti na druge velike, gasovite planete rasute širom galaksije. Ako te planete odgovaraju Jupiteru, možda bismo mogli da ih isključimo kao moguće domove za E.T.

Gasni gigant je, uz svu svoju masu, lak na nogama da tako kažem. Konsenzus je da je planeta počela kao stenovito jezgro stotinama miliona km od Sunca. Zavučena gasovitom maglinom koja je nekada okruživala zvezdu, kao i jezgrom Saturna, koje je počelo da se formira ubrzo posle Jupitera, stena koja će postati planeta kretala se sve bliže i bliže Suncu tokom perioda od milion godina.

Astronomi to zovu migracija. Pošto je narasla do svoje naduvene veličine, planeta se na kraju smestila u svoju sadašnju orbitu, 756 miliona km od Sunca.

Naučnici se slažu da je Jupiterov prolazak kroz Sunčev sistem možda bio jedan od formativnih događaja u formiranju, pa, svega ostalog oko nas.

Odbacio je bezbroj asteroida, izvukao veliki deo sunčeve magline i ostavio trag kamenih krhotina koji su se na kraju spojili na manje planete, uključujući Zemlju.

Velika implikacija je da je Jupiter kao ’Kralj planeta‘ odigrao odlučujuću ulogu u oblikovanju izgleda našeg Sunčevog sistema – rekao je Kristof Burkhard, astronom sa Instituta za planetologiju na nemačkom Univerzitetu Minster.

Međutim, tu se konsenzus završava.

Izuzetno je teško razlikovati različita scenarija formiranja –  rekao je Ravit Hild, planetarni naučnik Univerziteta u Cirihu.

Druga popularna teorija kaže da se Jupiter formira oko 2,73 milijardi km od Sunca pre nego što se polako primakao.

Agičin i njegov tim se ne slažu sa tom teorijom. Njihov model podržava složeniju ideju nazvanu „Grand Tack“, termin koji se odnosi na manevar u plovidbi poznat kao povlačenje gde čamac menja pravac dok plovi protiv vetra. U toj priči o poreklu, planeta se formirala na udaljenosti između 400 i 500 milionakm od Sunca i, tokom perioda od miliona godina, migrirala je do nekoliko stotina miliona km bliže.

Tu je Saturn, mlađa i brža planeta, sustigla Jupitera. Nabijajući se jedna na drugu nabujalom silom svoje gravitacije, dve ogromne planete odbacuju jedna drugu od Sunca.

Oboje su migrirali nazad u orbite gde ih sada nalazimo.

Naši rezultati su kompatibilni sa nekim teorijama u kojima Jupiter nije bio podložan snažnoj migraciji – rekao je Agičin.

Glavni razlog zašto: Planeta ima mnogo teških elemenata u svojoj atmosferi osim vodonika i helijuma, što sugeriše da je rođena mnogo bliže kući. Uostalom, ti elementi su morali odnekud doći.

Trenutna teorija je da su bili koncentrisani u maglini koja je nekada obavijala Sunce pre nego što su ga planete poput Jupitera pokupile.

Ako je gasni gigant rođen na skoro 3,21 milijarde km od Sunca, imao bi manje teških elemenata, prema Agičijevom modelu, jer nikada nije bilo mnogo teških elemenata tako daleko.

Prema tome, Agičin i tvrdnja njegovog tima glasi da se Jupiter formirao mnogo bliže Suncu, početna pozicija koja je u skladu sa teorijom Velikog praska.

Ovo nije ustaljena nauka. Agičini i njegovi koautori naglasili su da nam je potrebno više podataka pre nego što zaključimo da je Jupiter tokom svoje mladosti trčao unazad, bliže Suncu.

Dalji razvoj u modeliranju Jupiterove duboke unutrašnjosti pružiće bolje poznavanje njegove unutrašnje strukture i sastava, što će pomoći u razlikovanju između različitih scenarija formiranja – napisali su.

Pomoglo bi da se pažljivije sagledaju podaci sonde Juno, rekao je Džonatan Lunin, predsednik odeljenja za astronomiju na Univerzitetu Kornel i jedan od Agičinovih koautora. Takođe bismo mogli da pošaljemo novu sondu na Saturn, koji je možda prošao put sličan Jupiterovom.

U međuvremenu, ne može škoditi da počnete da upoređujete Jupiter sa nekim dalekim egzoplanetama.

Možda ćemo pronaći nekoliko koji izgledaju kao da su se formirali napred-nazad oko svojih zvezda, na način na koji je to učinio Jupiter.

To bi potencijalno moglo eliminisati neke od tih planeta iz naše potrage za vanzemaljskim životom.

Pratite nas na društvenim mrežama FejsbukTelegram i Tviter

 

Izvor: DailyBeast