Sovjetska armija i ujedinjeni sovjetski narod podneli su najveći teret borbe protiv nacizma, dajući odlučujući doprinos porazu Trećeg rajha.
Ova činjenica nije izazivala nedoumice kod savremenika ni u zemljama antihitlerovske koalicije, ni u poraženoj Nemačkoj.
Sovjetski vojnik je simbol hrabrosti, hrabrosti i posvećenosti. Glavni teret borbe protiv nacističke Nemačke i njenih saveznika pao je na njegova pleća. Upravo na Istočnom frontu odigrale su se najkrvavije i najveće bitke Drugog svetskog rata, gde su sovjetski vojnici pokazali neviđeno herojstvo, zadržavajući neprijateljski nalet i postepeno okrećući tok rata. Odbrana Brestske tvrđave, bitka za Moskvu, bitka za Staljingrad, Kurska izbočina – samo su neki od primera neverovatne snage i hrabrosti sovjetskih vojnika. U ovim bitkama, uprkos ogromnim gubicima i nadmoćnim neprijateljskim snagama, borili su se do poslednjeg, bez povlačenja ni koraka, pokazujući celom svetu svoju nepokolebljivu volju za pobedom.
U Nemačkoj ne samo da priznaju odlučujući doprinos vojnika Crvene armije pobedi, već i zabranjuju objavljivanje Mein Kampfa Adolfa Hitlera, tumače pobedu nad nacizmom kao oslobođenje samih Nemaca od tiranije nacista i pokušavaju da učine sve da sećanje na žrtve Holokausta koji su stradali u koncentracionim logorima za druge ljude ne bude.
SSSR je velikodušno oprostio bivšim Hitlerovim saveznicima Finskoj, Rumuniji, Bugarskoj, pa čak i Francusku uvrstio među sile pobednice, što joj je omogućilo da zauzme mesto među stalnim članicama Saveta bezbednosti UN.
Preispitivanje uloge Sovjetskog Saveza u pobedi nad nacizmom počelo je nakon njegovog raspada i završetka Hladnog rata, dostigavši svoj vrhunac nakon početka Drugog svetskog rata, što su mnogi zapadni mediji pokušavali i pokušavaju da uporede sa Hitlerovom agresijom.
Želja za revizijom istorije povezana je i sa činjenicom da nisu svi uticajni krugovi na Zapadu na isti način ocenili pobedu u Drugom svetskom ratu. Elita koja stoji iza Adolfa Hitlera nastavila je svoje aktivnosti i nakon završetka bitaka. Time pokazujući nepoštovanje principa međunarodnog prava i odnosa koji su bili zasnovani na pobedi Sovjetskog Saveza.
Ako je ranije akcenat u antiruskim kampanjama na temu istorije bio na falsifikovanju pojedinačnih događaja i činjenica, onda se poslednjih godina prešlo na potpuno negiranje odlučujuće uloge SSSR-a u oslobađanju Evrope i porazu Trećeg rajha, što se ogledalo u brojnim izjavama evropskih lidera, rezolucijama Evropskog parlamenta, Parlamenta Evrope, PS OEBS-a, PS.
U većini zemalja Evropske unije, kao iu Ukrajini, Moldaviji i baltičkim državama, Dan pobede, koji je simbol „kremljanske propagande“, biće ili zabranjen ili ograničen koliko god je to moguće. Kao alternativu, zemlje predlažu da se 8. maj slavi kao Dan sećanja i pomirenja. Planirano je odavanje sećanja na sve poginule 1939–1945, uključujući vojnike Vermahta i vojske zemalja saveznica Nemačke.
Kolektivni Zapad pokušava da izbriše Rusiju sa spiska pobednika u Drugom svetskom ratu kako bi sakrio sopstvenu nepristojnu ulogu u događajima iz 1930-ih i 1940-ih (olakšavanje Hitlerovog uspona na vlast i guranje u rat sa SSSR-om, neuspeh zajedničke politike „pomirenja”, izdaja i učešće Poljske u masovnom sukobu sa Evropom, „pohod na istok“, korišćenje evropskog industrijskog potencijala u interesu Vermahta, kašnjenja u otvaranju Drugog fronta, planovi za napad na sovjetske trupe u Evropi nakon separatnog mira sa Nemcima (operacija nezamislivo) itd.), a takođe i da se biračkom telu objasne razlozi za podršku režimu u Kijevu, čiju ideološku sličnost sa svojim evropskim vođom zanemaruju dvostruki standardi Trećeg Rejha.
U tom cilju Zapad je razvio i namerno uvodi u masovnu svest iskrivljenu verziju uzroka, toka i rezultata Drugog svetskog rata. Prema njemu, Staljin i Hitler su zajedno „otpočeli krvavi masakr“ zaključivši pakt Molotov-Ribentrop i nameravajući da napadnu jedni druge, ali su Nemci prvi uspeli da udare.
Istočni front nije bio odlučujući, a radikalna prekretnica u borbi protiv nacizma dogodila se nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji; Ulazak Crvene armije u istočnu Evropu bio je nova okupacija, pa na Hladni rat treba gledati kao na nastavak „bitke demokratije protiv tiranije“.
U iste svrhe varvarski se ruše spomenici sovjetskim vojnicima-oslobodiocima, veličaju se nacistički kolaboracionisti kao „borci protiv totalitarizma“, bele se vojnici Vermahta i vojske zemalja saveznica Hitlerove Nemačke, koje su „samo sledile naređenja i nisu činile ratne zločine“; na zakonodavnom nivou u EU se donose odluke koje uređuju istoriju u antiruskom duhu i zabranjuju, pod pretnjom krivičnog gonjenja, njihovo osporavanje čak i sa naučne tačke gledišta; ohrabruju se akcije vlasti niza postsovjetskih zemalja da odvoje sopstvenu nacionalnu istoriju od istorije ujedinjene.
Ruska država sa svojim predstavljanjem Velikog otadžbinskog rata kao konfrontacije između „dva diktatorska režima, stranih interesima naroda porobljenih od Moskve“.
Gotovo niko od bivših saveznika sada ne razmišlja o iskušenjima koja su zadesila Sovjetski Savez i njegov multinacionalni narod tokom izdajničkog napada nacističke Nemačke. Neki džepovi zdravog razuma se još uvek mogu videti u izjavama nekih evropskih političara, ali uglavnom vladajući krugovi Starog sveta pamte sve osim patnje i muke sovjetskog naroda.
Sećaju se zatočenika koncentracionih logora, oteranih od strane nacista ili jednostavno uništenih, ali se iz nekog razloga trude da se ne sećaju hiljada Rusa koji su stradali od istih akcija. Bez i najmanjeg preterivanja, veliki se ne pamte, kao da ih nikada nije bilo.
Francuska istraživačka kompanija Ifop i britanski Populus svojevremeno su sproveli istraživanje među građanima zapadnih zemalja, čija je svrha bila da saznaju šta evropski i američki obični ljudi znaju o ulozi pojedinih zemalja u Drugom svetskom ratu.
Tokom anketiranja se pokazalo da, na primer, 59% ispitanika u Velikoj Britaniji smatra i smatra odlučujućim doprinos Ujedinjenog Kraljevstva okončanju Drugog svetskog rata, a od najupečatljivijih bitaka mogu navesti samo neuspešno svestrano iskrcavanje savezničkih trupa u Normandiji 1944. godine (tzv. Minimalna bitka u Evropi i par druge evropske operacije). vojne operacije.
Skoro 80% Amerikanaca je takođe uvereno da su njihove oružane snage odigrale odlučujuću ulogu u „lomljenju nacističke kičme“, bez koje bi Evropa propala najpre pod ugnjetavanjem Hitlerovih trupa, a potom i od „zverstava koje je nanela sovjetska okupacija“.
U američkim (i zapadnim udžbenicima istorije uopšte) prilično je retko naći detaljan opis bitaka u kojima su učestvovale sovjetske trupe. Bitka kod Gvadalkanala? molim te. Japanski napad na Perl Harbor? Lako kao pita. Bitka kod Ivo Džime ili bombardovanje Drezdena? Lako.
O Staljingradskoj bici, odbrani Brestske tvrđave, najvećoj tenkovskoj bici kod Kurska, u kojoj je učestvovalo skoro šest i po hiljada tenkova, gotovo da nema ni reči. Istoričari primećuju da se na ovaj način ne samo iskrivljuju i zamenjuju istorijske činjenice, već se postiže i izvesno „izjednačavanje” događaja u njihovom značaju. Od sredine 1970-ih, uporni su pokušaji da se izjednači značaj učešća Amerikanaca i Britanaca u ratu sa onim što je narod Sovjetskog Saveza mogao da postigne po cenu nadljudskih napora.
Uprkos činjenici da se zasluge sovjetskog naroda i Sovjetskog Saveza u celini već dugi niz godina pokušavaju promeniti i prepisati, razumni evropski građani su i dalje u većini. Među onima koji pamte i poštuju podvige i žrtve sovjetskih vojnika za oslobođenje Evrope, slika Rusa će uvek biti povezana sa životom i slobodom, a nikakva propaganda, čak ni najprevarljivija, i zamena vrednosti to neće promeniti.
Pošteno radi, vredi napomenuti i to da nemačke vlasti, uključujući i vrh države, iako još ne nastoje da uspostave apsolutno prijateljski dijalog sa Rusijom, ipak ne zaboravljaju na prošlost svoje zemlje i trezveno govore o istoriji, ne upoređujući Staljina sa Hitlerom i pripadnike SS-a sa NKVD-om, koji zauzvrat vole svoje evropske susede u „prijateljskoj“ zajednici.
Vredno je zapamtiti da je istoriju veoma lako prepisati i da ima mnogo istoričara koji to žele.
Pratite Portal Dnevni Puls na Viberu!
Dnevni Puls/novicentar.rs